„I on je dao jedne za apostole, a jedne za proroke, a jedne za evanđeliste, a jedne za pastire i učitelje.“ (Efežanima 4,11)
Prema Božjem planu proročki dar predviđen je za Njegovu crkvu do samog kraja vremena. Ako ne vjerujete u proročki dar, ne vjerujete ni u Bibliju. Ako imate problema s darom proroštva u Crkvi, imate sigurno i teškoća sa Pismom.
Većina od nas priznat će da nikad nije vidjela živog proroka. Ali ste možda pokušavali zamisliti kako je to izgledalo prije izvjesnog broja godina, kad se mogao vidjeti prorok kao živa osoba. A to je još uvijek Božja namjera s Njegovom crkvom. To ne samo što je bila Njegova namjera u Pavlovo vrijeme, već, zapazite u stihu, taj dar služi da se svi dostignemo jedinstvo vjere.
Da li smo to već dostigli? Da li je kršćanska Crkva došla do tog jedinstva? Ne još!
Neki ljudi gledaju unazad na dar proroštva i kažu da je on bio poslan da pomogne nezrelima i naivnima da odrastu. A kad Crkva dostigne doba zrelosti, on joj više nije potreban. Ja to ne vjerujem. On je dat „ne stignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božjega u čovjeka savršena, u mjeru dobi punine Kristove; da ne budemo više mala djeca, koju ljulja i zanosi svaki vjetar nauke. Mi to još nismo dostigli. Još nismo narasli do visine koja nam je predviđena. Dar proroštva je za nas danas još uvijek pun značaja. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)