„Dajite, pa će vam se davati: dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera iskrenut će vam se u skut, jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite.“ (Luka 6,38)
Nemojmo se žaliti zato što se od nas često traži da dajemo za izgradnju Božjeg djela. Što to ove česte pozive čini potrebnima? Zar to nije brzo povećavanje misionarskih pothvata?
Nećemo li usporiti rast ovih pothvata ako budemo odbijali davati?
Svi koji imaju Kristovog Duha imat će i osjetljivo, sažaljivo srce i otvorenu, velikodušnu ruku. Nama je povjereno djelo objavljivanja posljednje vijesti milosti koja će biti upućena ovom svijetu – vijesti koja treba pripremiti ljude da opstanu u dan Gospodnji. Jesmo li svjesni svoje odgovornosti? Obavljamo li svoj dio posla u objavljivanju vijesti? Ovo sadašnje vrijeme bremenito je vječnim probicima. Mi moramo razviti zastavu istine pred svijetom koji propada u zabludama.
Što više donosimo u Božju riznicu, to ćemo više imati da donosimo jer će On otvoriti putove pred nama povećavajući naše prihode. Ja sam ustanovila na temelju svojeg iskustva da je to istina. Kada Bog umnoži darove koje nam daje, ne smijemo postati sebični i uskratiti Mu svoje desetine i prinose. Svatko od nas ima svoju ulogu u djelu spasenja.
Darovi i prilozi neće kupiti spasenje nijednom od nas. Biblijska vjera dovodi do takvog razvitka naše moralne naravi da duša počinje razgovarati s Bogom, voljeti ono što Bog voli i mrziti ono što Bog mrzi. Bog neće prihvatiti vaše darove ako Mu uskratite sebe. On traži ne samo ono što je već Njegovo u sredstvima koja vam je povjerio, već i svoje vlasništvo u obliku vašeg tijela, duše i duha koje je otkupio skupocjenom krvlju svojega Sina.
Upravo ponizno, zahvalno i pobožno srce čini da prilozi postaju slatki miris ugodan Bogu. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)