„Jer je Sin čovječji došao da potraži i spasi, što je bilo izgubljeno.“ (Luka 19,10)
„On dođe u Jeriho i prolazio je kroz mjesto. Tu je bio čovjek po imenu Zakej. Bio je starješina carinički, i bio je bogat.“ (Luka 19,1.2)
Jerihon je bio poznat po svojim carinicima i sakupljačima poreza. Bilo je to mjesto u kome je čovjek Hebrej mogao izdati svoj narod, predati sa Rimljanima da im služi, i na taj način dobro živjeti. Bilo je to mjesto u kome se čovjek mogao obogatiti zato što mu je uvijek pripadao dio od onoga što je sakupljao. Ako su carine ili porezi bili veći, veći je bio i njegov dio. A ako je još mogao prikriti koliko novca mora predati Rimljanima, bogatstvo je stalno raslo. Tako se obogatio i Zakhej, starješina carinika.
Zakhej je čuo da Isus dolazi u grad. Prije posjete Isus je poslao svog Duha u Jerihon i Zakhejevo srce bilo je dirnuto. Postao je očajno zabrinut oko mogućnosti da vidi ovog čovjeka iz Nazareta, a Biblija kaže da je želio vidjeti tko je On.
Tko je On? Nije riječeno da je želio vidjeti što On čini, ili čuti što On govori. Bio je zainteresiran proniknuti u suštinu. Jedno je znati nešto o onome što je Isus rekao; sasvim drugo je znati tko je On. „Želio je da vidi Isusa, tko je, ali nije mogao od mnoštva naroda; jer je bio maloga rasta.“ (3. stih) Predstavite sebi ovog čovjeka, koji bi obično išao kočoperno ulicom sa svim ponosom svojih metar i šezdeset, kako se utrkuje sa dječurlijom kako bi pronašao pogodno drvo. Jasno je da je tražeći Isusa Zakhej potpuno zaboravio na sebe.
„Kad dođe Isus na ono mjesto, pogleda gore i reče mu: ‘Zakeju, siđi brzo; jer danas moram proboraviti u kući tvojoj.’ I siđe brzo, i primi ga s radošću.“ (5. i 6. stih) Pozivajući samog sebe u Zakhejev dom, Isus je jednostavno prihvatio poziv koji je proizašao iz srca ovog carinika. On ga je sreo tamo gdje se nalazio; On Mu je učinio lakim da siđe sa drveta, ne samo tjelesno nego i duhovno, i da nađe rješenje za svoj veliki problem. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)