„Neka kliču i nek se vesele u tebi svi koji te traže! Neka govore svagda: ‘Velik je Jahve!’“ (Psalam 40,17)
Mnogi govore da nam kršćanski život oduzima zadovoljstva i svjetovna uživanja. Ja kažem da nam ne uzima ništa što bi bilo vrijedno da se sačuva. Mora li kršćanin doživljavati teškoće, siromaštvo i oskudicu? O, da, sve ga to može očekivati u ovom životu! Ali uživa li grešnik u zadovoljstvima ovoga svijeta, slobodan od tih zala u svojem životu? Pa zar ga ne vidimo vrlo često u dubokoj zabrinutosti i očaju?
Kršćani ponekad misle da doživljavaju teške trenutke, da se ponižavaju time što prihvaćaju nepopularne istine i govore da su Kristovi sljedbenici, da im je put težak i da moraju prinositi mnogo žrtava iako u stvarnosti uopće ne prinose nikakve žrtve! Ako su posvojenjem ušli u Božju obitelj, kakvu su to žrtvu prinijeli? Kada su pošli za Kristom, možda su raskinuli nekoliko prijateljstava sa svojim svjetovnim rođacima, ali pogledajmo što su dobili u zamjenu za to – njihova su imena upisana u Janjetovu knjigu života, oni su uzdignuti, da, stvarno uzdignuti, da postanu sudionici u spasenju, baštinici Božji i subaštinici Kristovi u neprolaznoj baštini. Možemo li nazvati svojom žrtvom što smo umjesto zablude prihvatili istinu, umjesto tame svjetlo, umjesto grijeha pravednost, umjesto prolaznog imena i baštine na Zemlji trajnu čast i neokaljano blago koje nikada neće izblijedjeti?
Čak i u ovom životu kršćanin ima Nekoga na koga se može osloniti i dobiti potporu, tko će mu pomoći da podnese sve nevolje, dok grešnik mora sve te nevolje podnositi sam. On odlazi u grob trpeći grižnju savjesti u tami, vezan uz Sotonu, jer je njegov zakoniti plijen.
Ako postoji netko tko bi morao biti stalno zahvalan, onda je to Kristov sljedbenik. Ako postoji netko tko uživa istinsku sreću, čak i u ovom životu, onda je to vjerni kršćanin. Ako cijenimo svoje spasenje, ako bar donekle shvaćamo kako je ono skupo plaćeno, sve što bismo mogli nazvati žrtvom, postat će potpuno nevažno. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)