„Hodit ću putem prostranim, jer naredbe tvoje istražujem.“ (Psalam 119,45)
Ima nekih koji sa žaljenjem govore o ograničenjima koja biblijska vjera nameće onima koji žele slijediti njezin nauk.
Izgleda da takvi misle da su ova ograničenja veliki nedostatak, ali mi imamo razloga zahvaliti Gospodinu iz cijeloga srca što je postavio nebesku prepreku između nas i neprijateljevog tla.
Postoje određene sklonosti neobraćenog srca za koje mnogi misle da im se mora popuštati da bi se pojedinac razvijao na najpovoljniji način, ali to što ljudi smatraju bitnim, Bog vidi da neće poslužiti na blagoslov ljudskom rodu onako kako su to ljudi zamislili jer bi ih razvijanje upravo tih karakternih osobina onesposobilo za nebeske stanove. Gospodin stavlja ljude na ispit i dopušta nevolje da bi se troska odvojila od zlata, ali nikoga ne prisiljava. On nikoga ne okiva lancima ili užadi niti sprečava postavljajući mu prepreke jer se time odbojnost samo povećava umjesto da se smanji. Istinska vjera ne ograničava, već sposobnosti sputava i um sužava manjak vjere.
Vjera je aktivno, radno načelo i daje nam izdržljivost da se možemo suočiti s ozbiljnim životnim stvarnostima. Vjera uvijek ulijeva snagu onome tko je ima i obuzdava, usmjerava i uravnotežuje njegov karakter, um i osjećaje. Ona ima snagu osvjedočivanja, preklinje i zapovijeda božanskim autoritetom svim sposobnostima i sklonostima. Vjera nam nameće najuzvišenije odgovornosti. Kada se povežemo s Kristom, mi se svečano zavjetujemo da ćemo hoditi kao što je On hodio.
Naša je prednost da iskazujemo hvalu Onome koji nas je pozvao iz tame k svojem čudesnom svjetlu. Gospodnji put mora se poštovati, Njegov se put odlikuje pravednošću. U svojem ponašanju, riječima i karakteru kršćani trebaju očitovati svoje nebesko podrijetlo. Nikada se ne smijemo ispričavati svijetu što smo kršćani i što se usuđujemo činiti ono što je pravo.
Čista vjera donosi mir, sreću, zadovoljstvo i predanost; pobožnost je korisna u ovom životu i u životu koji će doći. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)