„Jer je on Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva. O da danas glas mu poslušate: ‘Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan kušanja u pustinji.’“ (Psalam 95,7.8)
Nijedan čovjek nikada ne bi mogao posvetiti svoje od Boga dane sposobnosti služenju svjetovnosti ili oholosti kada ne bi stupao na neprijateljevo tlo. Svako ponavljanje grijeha oslabljuje otpornost, zasljepljuje oči, otvrdokornjuje uvjerenje.
Gospodin nam šalje opomene, savjete i ukore da bismo imali prilike popraviti svoje pogreške prije nego što postanu naša druga narav. Ali ako se odbijemo popraviti, Bog se ne miješa da poništi posljedice našeg ponašanja. On ne čini nikakva čuda da posijano sjeme ne uzraste i ne donese rod. Onaj tko pokazuje otvrdnulost u nevjeri ili tupu ravnodušnost prema božanskoj istini, samo žanje ono što je posijao. Mnogi su doživjeli takvo iskustvo. Oni sa stoičkom ravnodušnošću slušaju istine koje su nekada uzburkavale njihovu dušu. Oni su sijali nemarnost, ravnodušnost i otpor prema istini pa to sada i žanju.
Hladnoća leda, tvrdoća željeza, neosjetljiva i nesavitljiva priroda stijene – sve to nalazi svoj odraz u karakteru mnogih takozvanih kršćana. Upravo je na taj način Gospodin otvrdnuo srce faraona. Gospodin se obraćao egipatskom vladaru preko Mojsijevih usta dajući mu najizrazitije dokaze božanske moći, ali je vladar tvrdoglavo odbijao svjetlo koje bi ga dovelo do pokajanja. Bog nije poslao natprirodnu silu da otvrdne srce buntovnog faraona, ali kada se on odupro istini, bio mu je uskraćen Sveti Duh i on je bio prepušten tami i nevjerovanju koje je izabrao. Upornim odbijanjem utjecaja Svetoga Duha ljudi prekidaju vezu s Bogom. On nema više nikakvog snažnog sredstva da prosvijetli njihov um. Nikakvo otkrivenje Njegove volje ne može ih dosegnuti u njihovom nevjerovanju.
Nepromjenjiva načela obilježavat će ponašanje onih koji sjede kraj Isusovih nogu i uče od Njega. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)