„A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život.“ (Izreke 4,23)
Marljivo čuvanje srca bitno je za zdrav rast u milosti. Srce u nepreporođenom stanju boravište je nesvetih misli i grešnih strasti. Kada bude dovedeno u pokornost Kristu, ono se djelovanjem Svetoga Duha mora očistiti od svake nečistoće.
To se djelo ne može obaviti bez čovjekovog pristanka.
Kada duša bude očišćena, dužnost je kršćanina da je sačuva neokaljanom. Izgleda da mnogi misle da Kristova vjera ne poziva na odbacivanje svakidašnjih grijeha, na kidanje okova navika koje su dušu držale u ropstvu. Oni odbacuju neke navike koje je osudila njihova savjest, ali ne predstavljaju Krista u svojem svakidašnjem životu. Oni ne unose sličnost s Kristom u dom. Ne pokazuju promišljenu brigu pri izboru svojih riječi. Prečesto izgovaraju osorne, nestrpljive riječi, riječi koje razbuđuju najgore strasti ljudskog srca. Takvima je potrebna stalna Kristova prisutnost u srcu. Jedino u Njegovoj snazi oni mogu vladati svojim riječima i djelima.
U čuvanju svojeg srca moramo biti ustrajni u molitvi, neumorni u izlaženju pred prijestolje milosti da tražimo pomoć.
Oni koji su uzeli ime kršćani trebaju izlaziti pred Boga u iskrenosti i poniznosti moleći za pomoć. Kršćanin ne može uvijek biti na koljenima, ali njegove misli i želje mogu uvijek biti usmjerene prema Nebu. Ukoliko je vaše srce uvijek na Nebu, to će dati životnu snagu svim vašim vrlinama i unijeti život u sve vaše dužnosti.
Privikavanje uma da se bavi onim što je na Nebu unijet će život i ozbiljnost u sve vaše pothvate. Naši napori su mlaki i mi polako trčimo u svojoj kršćanskoj utrci, pokazujemo nemarnost i tromost jer tako malo cijenimo nebesku nagradu. Mi smo patuljci u duhovnim dostignućima. Prednost je i dužnost kršćanina da raste u spoznaji Sina Božjega, u „savršena čovjeka“. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)