“Imamo različite darove već prema danoj nam milosti.” (Rimljanima 12,6)
Slavimo Boga! On treba sve nas! Crkva ne traži samo moje darove ili samo tvoje talente, ona treba svakog pojedinačno i sve zajedno da bi bila cjelovita.
Pavao nudi prekrasno tumačenje današnjeg retka i njegovog konteksta u 1. Korinćanima 12 gdje piše: “Kao što je, naime, tijelo jedno, iako ima mnogo udova, i svi udovi tijela, iako su mnogi, tvore jedno tijelo, tako je i Krist: uistinu, mi smo svi — bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci — kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom.”
“Jer tijelo se ne sastoji od jednoga uda, već od mnogih. Ako noga rekne: `Budući da nisam ruka, ne pripadam tijelu’, tim ne prestaje pripadati tijelu. I ako uho rekne: `Budući da nisam oko, ne pripadam tijelu’, tim ne prestaje pripadati tijelu. Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio duh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? Ali je Bog udove, i to svaki pojedini od njih, razmjestio na tijelu kako je htio. Kada bi svi oni bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? Udovi su mnogi, a tijelo je jedno. Ne može oko reći ruci: `Ne trebaš mi’, ili opet glava nogama: `Ne trebate mi.’ Štoviše. Najpotrebniji su oni udovi koji se čine najslabiji. I najvećim poštovanjem okružujemo one udove tijela koje smatramo za najneuglednije. Naši manje pristojni udovi prikrivaju se većom pristojnošću, a pristojnima toga ne treba. Ali je Bog složio tijelo dajući veću čast onome udu koji je nema, da ne bude razdora u tijelu, već da udovi brižno nastoje oko zajedničkog dobra sviju. Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednom udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi.” (1. Korinćanima 12, 12-16).
Pouka ovih redaka: crkva me treba i sve moje posebne talente.
Oče, danas mi pomozi u otkrivanju duhovnih darova koje si mi dao. Osim toga, pomozi mi da ih posvetim Tebi i nađem način kako bih ih mogao uporabiti u službi drugima. Hvala Ti. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)