“Dok su ga vodili, uhvatiše nekoga Šimuna, Cirenca, koji je dolazio iz polja, te na njega staviše križ da ga nosi za Isusom.” (Luka 23,26)
Isus tek što prošao kroz vrata Pilatovog doma kada su križ, koji je bio pripremljen za Barabu, donijeli i položili na Njegova ranjena ramena oblivena krvlju. Ponio je svoj teret samo nekoliko koraka kada se zbog gubitka krvi, prevelikog umora i bolova, bez svijesti srušio na zemlju. Kada se osvijestio, ponovno su križ stavili na Njegova pleća i prisilili Ga da pođe dalje. Teturao je nekoliko koraka noseći težak teret i ponovno pao bez svijesti. …
Mnoštvo koje je slijedilo Spasitelja na Golgotu podrugivalo Mu se i ružilo Ga, jer nije mogao nositi drveni križ. Svi su zapazili Njegov slab, nesiguran korak, ali se u srcu onih koji su svakim korakom sve više vrijeđali i ponižavali Božjeg Sina nije pojavilo suosjećanje. …
Jedan stranac, Šimun iz Cirene, na putu u grad čuo je kako svjetina izgovara uvrede i pogrdne riječi; čuo je kako prezrivim tonom ponavlja: ‘Napravite mjesta židovskom kralju.’ Začuđeno je zastao pred ovim prizorom i budući da je riječima i postupcima pokazao suosjećanje, uhvatili su ga i natjerali da ponese križ koji zbog težine Krist nije mogao nositi. … Njegovo nametnuto suputništvo s Kristom, dok je nosio Njegov križ prema Golgoti, dok je promatrao žalostan i strašan prizor, i promatrače ispod križa, približilo je Njegovo srce Isusu. Svaka riječ koja je potekla s Kristovih usana urezala se u Njegovu dušu. … Šimunovo srce je povjerovalo. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)