„A on je nosio patnje naše, žalosti je naše uzeo na se …“ (Izaija 53,4)
Večer je. Sunce zalazi i kao da pali nebo rumenim bojama. A i srca Isusovih učenika kao da su zapaljena unutrašnjim plamenom. Nikada njihove nade nisu bile tako visoko a planovi i snovi tako sigurni i blizu svog ostvarenja. Gajili su neke nade tijekom protekle tri godine, ali povremeno je izgledalo da od toga neće biti ništa.
Sada su na svom putu prema Jeruzalemu. Isus putuje kao kralj, na magaretu, a mnoštvo se pridružuje dvanaestorici i viče u slavu Mesije. Sigurno će sada biti uspostavljena nova vladavina, pomišljaju učenici.
Povorka zastaje na prijevoju brijega. Zvuci hvale za trenutak prestaju dok ljudi promatraju zalazak Sunca i njegove rumene zrake koji titraju po bijelom mramoru Hrama. Ljudi sa zadovoljstvom i ponosom promatraju prizor i zatim se osvrću da vide kako Isusovo lice izražava ista osjećanja.
Isus plače. Nije to radosno oko nasmijanog lica u kome se cakli suza radosnica. To je agonija. To su jecaji. To je tako duboka žalost da se može izraziti samo otvorenim iskazivanjem bola. Ljudi su zbunjeni.
Isus je plakao na Lazarovom grobu i ljudi su Ga tada razumjeli – ili su mislili da Ga razumiju. Ali ovo je bilo nešto drugo. Pogledali su učenike ne bi li pronašli rješenje zagonetke. Pomislili su da se dogodilo nešto što možda nisu primijetili. Ali i na licima učenika ogledao se izraz potpune zbunjenosti.
Iz perspektive našeg vremena, zato što znamo što se trebalo dogoditi, mi bismo možda povezali Isusovu žalost sa Ovčjim vratima u blizini Hrama.
Ali Isus nije plakao zbog patnji koje su ga čekale. Isus rida u bolu razdvajanja dok gleda svoju djecu koju ne može spasiti zato što Mu oni to ne dozvoljavaju. Njegov pogled obuhvaća žalost svijeta odvojenog od Boga do tog trenutka i nadalje. Obuhvaća Hebreje koji će vikati „raspni ga“, ljude svih stoljeća koji su se okrenuli svaki svom putu, mene i tebe koji smo prezauzeti da nađemo vremena za Boga, sve nas kojima Isus objavljuje bolan uzvik Boga sa srcem koje se slama: „Kako da te dam? Koliko puta htjedoh skupiti djecu tvoju, kao što kokoš skuplja piliće svoje pod krila svoja; ali vi ne htjedoste!“ (Morris Venden, Djelotvorna vjera)