“Blago svima koji se njemu utječu.” (Psalam 2,12)
“Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više.” (Izaija 12,2)
Možda je osnovna pouka koju nam pruža molba za svagdašnji kruh naša apsolutna i krajnja ovisnost o Bogu, ovisnost kojom su obuhvaćeni čak i oni koji to nikada neće željeti priznati.
Razmislimo o tome. Bez Boga nema kruha – svakodnevnog ili bilo kakvog. Bez Boga nema kruha i točka! Mi smo apsolutno u Njegovim rukama. Jedan teolog je posve u pravu kada kaže: “Najveća ludost dvadesetog stoljeća je ludost da mislimo kako smo, stekavši određenu količinu znanja o Božjim zakonima, postali neovisni o Njemu!”
Istina je da bez Njega ne bismo mogli živjeti ni jedan jedini dan. Bez Njegovog Sunca i kiše i njihovog utjecaja ne bismo imali kruha. Razmislimo o sjemenju. Premda ga ljudi siju, iako su bespomoćni bez njega, oni ga ne mogu proizvesti. Znanstvenici mogu analizirati sjeme i pronaći njegove osnovne sastojke, ali sintetično sjeme neće rasti, neće klijati. Sve živo potječe od Boga. Naša je hrana izravni dar od Boga. Da, četvrta molba u Očenašu daje Bogu mjesto koje mu pripada.
Osim toga, priznavanje ovisnosti je naš svakodnevni posao. To je kao da neki bogati otac ima u banci zamašnu svotu koju je upisao na ime svoga sina. Međutim, sin svakoga dana može podignuti samo određenu svotu. Na taj se način svakoga dana podsje ća odakle dolazi bogatstvo koje mu pripada. Naše su molitve naši svakodnevni zahtjevi za isplatu dijela Božjeg bogatstva i njima ujedno izražavamo svoju zahvalnost Bogu na svoti koju nam je dodijelio za taj dan.
Bog, u svojoj mudrosti, nije nam dao životnu količinu hrane i bogatstva prilikom rođenja ili punoljetstva. Kao grješnici, mi bismo ne samo rasuli svoje imanje već bismo zaboravili Darivatelja. Božji svakodnevni blagoslovi i naša ovisnost o njima svakoga nas dana podsjećaju na Boga, na Oca. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)