“… Za koju (Božju pravednost) svjedoče Zakon i Proroci.” (Rimljanima 3,21)
Plan spasenja preko Krista nije se pojavio naknadno. To nije bilo nešto novo. Pavao nam kaže da Zakon i Proroci (Stari zavjet) “svjedoče” o Njemu.
Prvi tračak starozavjetnog svjedočanstva o pravednosti nezavisno od Zakona javlja se u Postanku 3,15 gdje nam Bog kaže da će Krist satirati glavu zmije. Ovaj tračak se širi u Abrahamovom iskustvu. Abrahama je Bog opravdao jer je vjerovao u Njega, a tim se detaljem Pavao opširno bavi u Rimljanima 4. Ali možda je najizričitiji prikaz plana spasenja u Mojsijevim knjigama žrtveni sustav. Zanimljivo je da Ivan Krstitelj naziva Krista “Jaganjcem Božjim koji uzima grijehe svijeta” (Ivan 1,29), a Pavao opisuje Krista kao “naše pashalno janje” koje je “žrtvovano” za nas (1. Korinćanima 5,7)
David govori o “Božjoj pravednosti, nezavisno od Zakona” (Rimljanima 3,21) kada se oslanja na Božju milost da “izbriše” njegovo “bezakonje” i opere njegovu krivnju (Psalam 51,1.2). Izaija 53 proriče o Onome koji će opravdati mnoge noseći njihove “opačine” (Izaija 53,5). U istom poglavlju govori da ga “za naše grijehe probodoše, za opačine naše satrše. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše” (5. redak).
Jeremija se nije suzdržavao od ove teme. On govori o Davidovom izdanku koji će se zvati “Jahve, pravda naša” (Jeremija 23,5.6). A veliko proročko poglavlje, Daniel 9, kaže: “Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu, da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost.” (Daniel 9,24)
Pavao je znao o čemu govori. Ostvarenje Božjeg plana, ne vršenjem Zakona, tema je koja se provlači cijelim Starim zavjetom. To je tema na koju se Pavao opetovano osvrće u različitim poslanicama. To je tema kojoj se sada okreće dok detaljnije objašnjava pravednost po vjeri u Rimljanima 3,21-5,21. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)