„Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike.“ (Rimljanima 1, 20)
Ovaj zanimljiv redak govori nam da čak i osobe koje nemaju Bibliju imaju dio Božje riječi, neku spoznaju o tome tko je Bog. Pavao je u prethodnom retku primijetio da je „njima očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio“ (Rimljanima 1,19). dvadeseti redak pobliže objašnjava da Bog svoju vječnu silu i božansku narav obznanjuje preko svojeg stvaranja.
Ovo je važna misao budući da Pavao u ovom ulomku Poslanice Rimljanima dokazuje da su neznabošci u svom relativnom neznanju, još uvijek odgovorni zbog pobune na temelju onoga što znamo o Bogu i dobroti kroz ono što vide u prirodi i kroz savjest.
Božju objavu samoga sebe u prirodi teolozi nazivaju „općim otkrivenjem“. Ovakvo otkrivenje je, naravno, daleko od savršenog. Teolozi opisuju Božje potpunije otkrivenje samog sebe u Bibliji kao „posebno otkrivenje“. Židovi u Pavlovo vrijeme imali su obje Božje knjige (opće i posebno otkrivenje), a neznabošci su imali samo nepotpuno otkrivenje preko prirode. Ali, tvrdi Pavao, čak i djelomično otkrivenje preko prirode i savjesti zahtjeva njihovu odgovornost.
Njihov stvarni problem, piše on u Rimljanima 1,18, bio je njihov odabir „bezbožnosti i nepravednosti“ unatoč onome što su znali o Bogu i dobroti. Posljedica je da su oni odlučili „istinu priječiti nepravednošću“. Odbacivanje općeg otkrivenja, kaže Pavao u posljednjem dijelu dvadesetog retka, ostavlja ih bez isprike.
Ovdje je ključna misao da je Bog svakoj osobi dao neke informacije o sebi i istinskoj dobroti. Svi mi, bez obzira na ograničenost našeg znanja, odgovorni smo živjeti u skladu s informacijama koje nam je Bog dao.
Pomozi mi danas, Oče, da se koristim svom svjetlošću koju si mi Ti darovao. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)