„Tko se god ne nađe zapisan u knjizi života, bio je bačen u jezero ognjeno.“ (Otkrivenje 20,15)

Kako Bog gleda na uništenje bezakonika? Da li je to nešto dobro, nešto što izaziva uzdah olakšanja? Ili je to najteži trenutak u povijesti svemira? Sljedeća mi priča na neki način nagovještava odgovor.

Shirley je bila psiholog u srednjoj školi i jednoga je dana zazvonio telefon u njenom u redu. Na vezi je bio neki učenik: „Jane mi je rekla da vas obavijestim kako trebate obratiti pažnju na Toda. On se nalazi u teškom psihičkom stanju, jer je ona raskinula sa njim!”

To ti je bio Shirleyn sin. Požurila je kući našla praznu bočicu sredstva za spavanje i poruku da to od ovom računalu: „Teško je znati što čovjek treba reći kada se suočava sa smrću…  Mislim da, ipak, treba reći nešto! … Samoubojstvo nije odgovor, ali je možda bolje od života… Želim svima vama reći kako vas volim, a posebno Jane. Volim je toliko da je ljubav nadvladala razum.” Todu  je bilo je jedva 16 godina u to vrijeme.

Prije toga život je uvijek mnogo značio ovo mladom čovjeku. Kao učenik je bio među najboljima u razredu. Kao radnik u ambulanti bio je odgovoran na poslu. Shirley je šakom udarila računalo. Toga je jutra sretni šesnaestogodišnjak otišao od kuće s ružom i pjesmom koju je napisao svojoj djevojci. On nikada nije prijetio samoubojstvo, nikada se nije neuredno oblačio. Uklapao se u sredinu svojih vršnjaka, nikada nije pio niti uzimao droge, nikada nije pokazivao nikakve simptome neuravnoteženosti. Iako je Shirley i savjetovala druge, nije imala prilike ni mogućnosti savjetovati svoga sina.

Njen je suprug odvezao Toda u ambulantu. Osoblje mu je ispralo stomak i poduzelo ostale neophodne korake. Zahvaljujući brzo intervenciji, Tod je dobio još jednu priliku za život. Nakon nekog vremena majka i on konačno su dobili priliku sjesti i porazgovarati. Riječi su uz suze potekle iz njegovih usta: „Mama, nikada te nisam namjeravao ožalostiti.  Nisam htio ožalostiti ni Jane. Zašto me ona ne voli? Preklinjao sam je da ne odlazi…”

„Plači, sine, samo se isplači”, bilo je jedino što je majka uspjela reći.

„Mama da li si ikada klečala pred nekim i preklinjala ga da ostane, a on je, ipak, otišao?”

„Nisam, sine moj!”

Tod je tiho prošaptao: “Bog jeste, svaki put kada se netko od nas odvrati od Njega!”

Gospode, osjećam dio velikog bola koji Ti osjećaš svaki put kada se odvratim od Tebe. Znam da ćeš još mnogo veći bol osjetiti onoga dana kada se grijeh i grešnici budu morali ukloniti iz svemira. Uvijek si mi bio na raspolaganju, kada god si mi bio potreban. Želim svakog dana biti Tebi na raspolaganju. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)