„I gle, tada pristupi jedan k njemu i zapita: Učitelju, što dobra moram činiti, da postignem život vječni?“ (Matej 19,16)

Evo pristalice biheviorističke škole (čovjeka usredotočenog na ponašanje). Imao je i veliko društvo. U Ivanu, šestom poglavlju, čitamo da je cijela grupa došla i rekla: „Što moramo činiti, da izvršimo djela Božja?“ Isus im je odgovorio: „Ovo je djelo Božje, da vjerujete u onoga, koga on posla.“

U trenutku usmjerio ih je sa ponašanja na odnos ili relaciju. Ovaj čovjek je rekao: „što dobra moram činiti, da postignem život vječni?“ A Isus mu odgovara: „Što me pitaš za dobro? Samo je jedan dobar. A ako hoćeš ući u život, drži zapovijedi!“ Oh, oh. Sada smo naišli na teškoću. Ovo zvuči kao da je i Isus i sam stao na stranu biheviorizma.

Isus je znao da nitko ne može držati zapovijesti svojom vlastitom silom. Znao je da ne stižemo na nebo držanjem zapovijesti. Ali ovo je došlo na ono što je kazao: „Ako želiš ući u život drži zapovijesti.“ Mladi bogati knez je upitao: „Koje?“ „Da ne ubiješ; ne činiš preljube; ne ukradeš,“ itd. Mladić je primijetio: „Sve san to držao. Što mi još fali?“ Evo jakog čovjeka, bihevioriste. On živi dobrim životom. Ne bi ni pomislio da učini neko zlo.

A tada Isus otkriva što je u suštini problem ovog mladog čovjeka. „Isus mu odgovori: Ako hoćeš biti savršen, idi prodaj što imaš, i daj utržak siromašnima, i imat ćeš blago na nebu. Onda dođi i idi za mnom!“ Isus nije neposredno prešao na stvar kod ljudi koji su tražili istinu. U stvari On je bio mudar u pristupanju ljudima, ne zbog oštroumnosti koju je posjedovao, nego zbog toga što je posjedovao mudrost proizašlu od Oca i Njegove povezanosti s Njime. Što da učinim da uđem u život? Drži zapovijesti. Držim ih, o da!

Hajde da onda dodamo još jednu. Isus je dodao još jednu i čovjek je pognuo glavu i zario palac u prašinu. Isus je pokušavao pokazati ovom čovjeku da je jak, uspješan, moralan, biheviorista, a da unutra ne posjeduje nikakvu kvalitetu. On je bio bespomoćan.

Danas je to ista točka do koje moramo stići kad Kristu priđemo na ispravan način. Moramo Mu priznati da smo bespomoćni da učinimo bilo što u svojoj vlastitoj sili. Moramo prestati sa svojim pokušajima djelovati van Krista i tada ćemo Mu doći onakvi kakvi smo. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)