„Jakov prozva ono mjesto Penuel, i reče on: Vidjeh Boga licem u lice, a ipak ostadoh na životu. (Postanak32,30)
Posle Jakovljevih posljednjih napora da osigura sigurnost, sam je otišao na potok Jabok. Uradio je sve što je mogao da se sam spasi. To nije djelovalo. Možda nije smatrao ni da će molitva pomoći, ali nije željo da ne iskoristi sve prilike koje je imao. Tada je Bog došao uslišiti njegovu molitvu. Stavio je ruku na njegovo rame. Noć je bila tamna, a Jakov uplašen.
Osjetio je božanski dodir i pomislio da je to ruka neprijatelja. Zatim se počeo boriti protiv njega. Trebala mu je cijela noć, sve do svanuća, da otkrije da mu je Bog blizu i da mu želi podariti blagoslov. Bilo je to uspoređenje njegovog dotadašnjeg života. Tijekom dvadeset godina, kad god je Bog stavljao ruku na njegovo rame, on se protivio i borio protiv Njega. Smatrao je da je to neprijatelj. Bog je želio voditi njegov život, a Jakov mu to nije dozvoljavao; želio je da svojim životom upravlja sam. To je bila kriza podčinjavanja.
Trebalo je da ga zaboli svitanje dana. Ali kad je dan na kraju osvanuo, Jakov je umjesto da se bori protiv Boga prionuo uz Njega. Najbolje ćemo shvatiti svoju veliku snagu kad osjetimo i spoznamo svoju slabost.
Krist povezuje pale ljude u njihovoj slabosti i bespomoćnosti sa izvorom beskonačne sile. Što je to u stvari sinulo u Jakovljevom umu te noći? On je radio nešto što Bog nije tražio ni očekivao od njega. Dvadeset godina Jakov je pokušavao živjeti prema obećanjima koje je u Betelu dao Bogu, a tada je shvatio da mu je potrebno prihvatiti obećanja koja mu je Bog dao. Otkrio je da napor koji Bog zahtjeva nije borba da se promijeni nečiji život, nije nastojanje da se postigne ono što je Bog obećao da će učiniti za nas, već jedino nastojanje da održimo zajednicu sa Nebom, sa Bogom.
Postoji nešto što moramo učiniti da bismo osigurali spasenje. Moramo doći Isusu. „Onoga, koji dolazi k meni,“ kaže Isus, „neću istjerati van“. (Ivan 6,37) Tek podčinjavanjem i vjerom Jakov je zadobio pobjedu koju je propustio izvojevati u svojoj vlastitoj sili. Tek podčinjavanjem sebe i vjerom u Boga mi ćemo zadobiti pobjedu u svom životu. Kad Bog stavi svoju ruku na naše rame, zar neće biti divno prepoznati Ga kao prijatelja radije nego kao neprijatelja? (Morris Venden, Djelotvorna vjera)