“Tako, kažem vam, biva veselje među Božjim anđelima zbog jednoga jedinog grešnika koji se obrati.” (Luka 15,10)
Ljudski nam ponos šapuće u uho da smo u stanju riješiti svoje probleme samo ako se dovoljno potrudimo. Sjećam se kada sam postao kršćanin. Bilo mi je tek 19 godina. Pogledao sam po crkvi i rekao samome sebi: Kakvog li nesavršenstva! Vjerovao sam da znam u čemu je problem. Vjernici se jednostavno nisu dovoljno potrudili! Treba samo uložiti još malo napora, potruditi se i čovjek će pobijediti, postat će gotovo savršen. U to sam vrijeme donio odluku da ću biti prvi savršeni kršćanin poslije Krista.
U mojim mislima nije bilo nikakve sumnje da ću uspjeti. Kao i mladi Martin Luther ili kao srednjovjekovni redovnici, krenuo sam da pobijedim Zmaja grijeha svojim naporima. I trudio sam se, doista sam se trudio.
Međutim, nakon samo nekoliko godina doživio sam potpuni poraz. Slijedile su godine obeshrabrenja, godine odustajanja od onoga što sam znao da je pravo.
Tek mnogo kasnije sreo sam se s Isusom, s Golgotom. Bio sam kršćanin dugo vremena, ali Njega nisam poznavao. Stoga sam se morao pokajati što sam godinama sam sebi bio dovoljan. Mogao sam se pokajati što sam spasenje tražio idući stazama farizeja. U to sam vrijeme shvatio da pobjedu nad grijehom mogu postići jedino kada svoju volju predam Bogu, kad Njegovu volju počnem sprovoditi u svom životu. I to je Isusov put, put Golgote i put križa.
Križ je Božji odgovor na problem grijeha. Kad bi ljudi mogli pobijediti grijeh svojim naporima, ne bi bilo nikakvog razloga da Isus dođe; ne bi bilo nikakvog razloga da umre na križu. Oni koji ne shvaćaju dubinu i veličinu problema grijeha i dalje se pokušavaju spasiti svojim naporima. Ali, slično Lutheru, Pavlu i mnogim drugima, i oni se prije ili kasnije suočavaju s porazom. I tek tada postaju sposobni da se istinski pokaju, da odbace svoju sebičnu samodovoljnost i da se predaju Bogu. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)