“O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako neistraživi njegovi putovi!” (Rimljanima 11,33)
Pavao je u jedanaest poglavlja nudio svojim čitateljima sveobuhvatni izvještaj o čovjekovoj situaciji i Božjem rješenju ovog problema — Evanđelju koje je “sila Božja za spasenje svakomu vjerniku, kako, u prvom redu, Židovu tako Grku” (Rimljanima 1,16).
On je korak po korak vodio svoje čitatelje kroz univerzalnost grijeha, Božje rješenje opravdanjem po vjeri, život kojim kršćani trebaju živjeti i jednakost Židova i neznabožaca kada je u pitanju Božja milost.
Pavao se bavio brojnim pitanjima. Sada je dosegnuo vrhunac. Kao što je švicarski komentator F. L. Godet primijetio: “Kao penjač koji je dosegnuo vrhunac planine, apostol se okreće i razmišlja. Ponor je ispod njegovih nogu, ali rasvjetljuju ga valovi svjetlosti i pred njegovim očima širi se prekrasan prizor.”
Dok Pavao razmatra plan spasenja on iznosi dojmljivu doksologiju u Rimljanima 11,33-36. Sve što on može jest slaviti Boga za sve što je učinio. Obični govor nije dovoljan. Veličanstvo onoga što je Bog učinio zapanjuje apostola. “O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako neistraživi njegovi putovi!”
“Bogatstvo” je za Pavla važna riječ. On je u Rimljanima 2,4 govorio o “bogatstvu dobrote, strpljivosti i velikodušnosti”, u Rimljanima 9,23 o “bogatstvu slave”, u Rimljanima 10,12 o Gospodu koji je “bogat prema svima koji ga prizivlju”. Osim ovih mjesta Pavao u Efežanima 2,4 kaže da je “Bog bogat milosrđem”, a u 3,8 govori o “neistraživom bogatstvu Kristovu”.
Dominantna je misao Pavlove teologije da je Bog, koji ima nezamisliva bogatstva, odlučio izliti svoja bogatstva na ljudska bića koja nemaju ni najmanje zakonsko pravo na njih. Apostol se nikada ne prestaje diviti čudima Božje velikodušnosti. Kako je Bog mogao prihvatiti jadnog progonitelja Crkve kao što je on i obasuti ga blagoslovima, uključujući i blagoslov spasenja, ostavlja ga samo u čudu i s hvalom. On nije razumio zašto je Bog učinio ovako nešto, ali je bio dovoljno očajan da to prihvati. Prema Pavlu kršćanstvo bismo mogli smatrati religijom očajnih. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)