“Nato im iznese usporedbu: ‘Bijaše neki bogataš čije polje obilno urodi. I poče razmišljati u sebi: Što da učinim? Nemam više u što skupiti ljetine.’” (Luka 12,16.17)
Ovaj je čovjek sve primio od Boga. Suncu je bilo dopušteno da sja na njegovu zemlju; jer ono obasjava pravednoga i nepravednoga jednako. Pljuskovi s neba padaju i na dobroga i na zloga jednako. Gospodin je učinio da vegetacija buja, polja donose rod i dovedu do savršenstva bogatu ljetinu. Bogataš se našao u nedoumici što da čini sa svim bogatim urodom. Smatrao je da je on u većoj milosti Neba nego drugi, pa je zaslugu za to pripisao sebi i svojoj mudrosti. Imao je veliko bogatstvo pa se nije morao okrivljavati za grijehe koje su mnogi činili.
On je stekao svoja dobra ne kockanjem, ne iskorištavanjem tuđe nevolje kada se netko našao u materijalnoj oskudici pa je bio prisiljen svoje imanje prodati ispod cijene; njegovo je bogatstvo bilo stečeno zahvaljujući Božjoj promisli koja je činila da njegova zemlja donosi obilan rod. Međutim, čovjek je pokazao sebičnost, pokazao je ono što dotad nije ni mislio da ima u svojem karakteru.
Nije mislio na Boga, velikog davatelja svih blagoslova. Nije razmišljao o svojoj odgovornosti pred Bogom. … Da je volio Boga i da Ga se bojao, ponudio bi Mu svoje darove zahvalnosti i poklonio bi se pred Njime govoreći: “Pouči me kako da uporabim sva ova dobra!”
Koliko je gladnih moglo biti nahranjeno, koliko neodjevenih odjeveno, koliko srca obradovano, koliko molitava za kruh i odjeću uslišano i koliko se melodija slavljenja moglo uzdići u Nebo! Gospodin je uslišavao molitve siromašnih i potrebitih i dao obilnu zalihu dobara da se namire sve njihove potrebe uz pomoć blagoslova koji je izlio na ovog bogataša. Međutim, čovjek koji je iznenada postao tako bogat, zatvorio je prilaze svoje duše za viku onih u potrebi; i umjesto da se odrekne svojega prevelikog obilja dobara zadovoljavajući njihove potrebe, rekao je svojim slugama: “Ovako ću učiniti: razvalit ću svoje žitnice te sagraditi veće pa ću u njih skupiti svu svoju pšenicu i svoja dobra.”
Rekao je: “Tada ću reći svojoj duši: ‘Dušo, imaš mnogo dobara u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi, pij, uživaj!’” “Luđače — reče mu Bog — još noćas zatražit će ti se duša. Komu će pripasti ono što si skupio?” (Review and Herald, 19. lipnja 1894.)