„Ja, Ivan, brat vaš i sudionik nevolje, kraljevstva i ustrajnosti u Isusu, bijah zbog riječi Božje i zbog Isusova svjedočanstva na otoku zvanom Patmos.“ (Otkrivenje 1,9)
Dopustivši da Ivan bude prognan na otok Patmos, Krist je svojeg učenika stavio u položaj da može primiti najdragocjeniju istinu za prosvjetljenje crkava. Doveo ga je na samotno mjesto da bi njegovo uho i srce mogli biti posvećeni za primanje istine. Progonstvo kojemu su Ivana izložili njegovi neprijatelji postalo je sredstvo milosti. Patmos je bio obasjan slavom uskrslog Spasitelja. Kakva je to bila subota za osamljenog izgnanika! Nikada dotad nije toliko saznao o Isusu.
Nikada nije čuo tako uzvišenu istinu.
Radnici za Boga često smatraju da su životne aktivnosti bitne za napredovanje djela. Vlastito „ja“ pomiješano je sa svime što govore ili čine. Radnik gleda na sebe samodovoljno. Bog kaže: „Ova jadna duša izgubila je iz vida mene i moju dovoljnost. Zato moram rasvijetliti njezino srce svojim svjetlom i oživiti je svojom životnom snagom. Moram je pripremiti za primanje istine pomazujući njezine oči nebeskim melemom. Ona rasipa svoj pogled na toliko strana. Njezine oči nisu usmjerene prema meni.“
Ponekad Gospodin probija put prema duši u procesu koji je bolan za čovjeka. On je primoran ojačati otpor njegove duše protiv samouzdizanja i oslanjanja na samoga sebe tako da radnik više ne proglašava vrlinama nedostatke i slabosti svoje neposvećene naravi i tako samouzvišenjem uništava samoga sebe.
Ako se oni koji tvrde da vjeruju u uzvišene istine za ovo vrijeme pripreme proučavajući Pisma, iskreno se moleći i vježbajući svoju vjeru, stavit će sebe u položaj da prime svjetlo za kojim toliko čeznu. Rječitost šutnje pred Bogom često je vrlo bitna. Ako su misli neprestano u stanju uzbuđenosti, uho ne može čuti istinu koju Gospodin želi prenijeti onima koji u Njega vjeruju. Krist zato odvaja svoju djecu od onoga što privlači njihovu pozornost da bi mogla vidjeti Njegovu slavu. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)