„Nekima, koji su se puni pouzdanja u sebe držali pravednima i druge prezirali, rekoše prispodobu ovu.“ (Luka 18,9)
„Dva čovjeka uzađoše u hram, da se pomole. Jedan je bio farizej, drugi carinik. Farizej stade i počne se moliti u sebi: ‘Bože, zahvaljujem ti, što nijesam kao ostali ljudi, kao razbojnici, varalice, preljubočinci ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega, što stečem.’ A carinik je stajao izdaleka i nije se usudio ni očiju svojih podignuti k nebu, nego se je udarao u prsa svoja i molio se: ‘Bože, milostiv budi meni grješniku!’ Kažem vam: Onaj otide opravdan kući, a ne onaj, jer tko se povisi, ponizi se, tko se ponizi, povisi se.“ (Luka 18,10-14)
Prije svega primjećujemo da je ova usporedba dana određenim ljudima koji su imali puno povjerenja u sebe. Farizej je iskazao svoje puno povjerenje u čovjeka. Zapazite da su oba čovjeka pošla se moliti u Hram, ali samo se jedan molio Bogu; zato što se ne možete moliti Bogu i sebi u isto vrijeme. Farizej se u stvari molio sebi. Farizej nas podsjeća na ono što je Isus rekao u Matej 9,13 „Ja nisam došao da dozovem pravednike, nego grješnike.“ Rekao je da nema nade za naš ulazak u nebesko kraljevstvo ako naša pravda ne bude veća od pravde književnika i farizeja (Matej 5,20).
Problem farizeja je njegov stav da može spasiti samog sebe. Bilo tko tko smatra da može spasiti samog sebe postaje svoj vlastiti Bog. Najozbiljnija upozorenja u cijelom Pismu upućena su protiv toga. Pokušaj da se zauzme Božje mjesto Isus je nazvao hulom na Boga (Ivan 10,33). A hula ne zaslužuje nimalo hvale. Moguće je i danas biti farizej. Moguće je i danas biti kriv zbog hule. Ne postoji ništa u našem prilaganju desetaka i darova, postu, ili bilo kom drugom djelu, što nas može preporučiti Bogu. Svatko od nas mora svakoga dana iznova shvatiti da smo grešnici kojima je potrebna Božja milost. Dok se u poniznosti klanjamo sa carinikom i mi ćemo primiti Božju opravdavajuću milost i steći mir s Bogom. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)