„Braćo moja, nemojte imati vjeru u našega slavnoga Gospodina Isusa Krista s pristranošću prema osobama!“ (Jakov 2,1)
Zla koja postoje u svijetu ne smiju nikada, nikada naići na odobravanje među kršćanima. Bog zahtijeva da široko otvorite svoje ruke onima koji su u nevolji, da pokažete najnježniju sućut prema onima koji su progonjeni ili koji trpe oskudicu.
Ako imate Kristovog Duha, vi ćete voljeti kao braća; dat ćete čast skromnom učeniku u njegovom siromašnom domu jer Bog voli njega isto onoliko koliko i vas, a možda i više.
On ne priznaje staleške razlike. On stavlja svoj vlastiti pečat na ljude ne po njihovom položaju, ni po njihovom bogatstvu ni po njihovoj intelektualnoj veličini, već po njihovom jedinstvu s Kristom. Vrijednost ljudskog bića određuje se po neporočnosti srca i čvrstini namjere. Svi koji žive u stalnoj vezi s Kristom ocjenjivat će ljude po Njegovom mjerilu. Oni će cijeniti dobre i neporočne iako su siromašni dobrima ovoga svijeta. Lakomost, sebičnost i pohlepa su idolopoklonstvo, one sramote Boga. Obveza je kršćanina da njeguje nježnost, sućut i dobročinstvo.
Trebamo proučavati kako da slijedimo Uzor, da Duh koji boravi u Kristu može stanovati i u nama. Spasitelj se nije družio s uzvišenima i uglednima u svijetu. On nije provodio vrijeme među onima koji su tražili zabavu i razonodu. On je prošao čineći dobro. Njegov je posao bio da pomogne onima kojima je bila potrebna pomoć, da spasi izgubljene i one koji propadaju, da podigne potlačene, da slomi jaram ropstva onima koji su u okovima, da izliječi nesretne i da progovori ljubazne i utješne riječi ožalošćenima i tužnima. Od nas se traži da slijedimo Njegov primjer. Zato ustanimo i krenimo na posao trudeći se da budemo na blagoslov potrebitima i utjeha očajnima. Što više Kristovog Duha budemo imali, to ćemo se više truditi da pomognemo svojim bližnjima. Bit ćemo ispunjeni ljubavlju prema dušama koje propadaju, nalazit ćemo zadovoljstvo u hodanju stopama Veličanstva Neba. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)