“Tada kralj naredi da dovedu Daniela i da ga bace u lavsku jamu. Kralj reče Danielu: „Bog tvoj, kome tako postojano služiš, neka te izbavi.“” (Daniel 6,17)
Daniel je bio na visokom položaju. Sotonski tužitelji, ovi zli anđeli, poticali su u visokim dužnosnicima i knezovima zavist i ljubomoru. … Onda su ga ovi Sotonini pomagači odlučili uništiti uz pomoć njegove vjernosti Bogu. …
Kralj nije imao pojma o lukavim spletkama koje su bile smišljene protiv Daniela. Premda mu je bio poznat kraljev proglas, Daniel se i dalje pred otvorenim prozorom klanjao svojem Bogu. Njemu je bilo toliko važno da se u molitvi obraća Bogu da je zbog toga bio spreman staviti život na kocku.
Bog nije spriječio Danielove neprijatelje da ga bace u lavovsku jamu; dopustio je zlim anđelima i pokvarenim ljudima da u toj mjeri izvrše svoju nakanu samo zato da bi izbavljenje svojega sluge učinio još zapaženijim i poraz neprijatelja istine i pravde još potpunijim. … Hrabrošću jednog jedinog čovjeka koji je odlučio stati na stranu pravde umjesto na stranu državne politike, Sotona je trebao biti pobijeđen, a Božje ime uzdignuto i proslavljeno.
Sljedećeg jutra u ranu zoru kralj Darije požurio je do jame i povikao „žalosnim glasom Danielu: Daniele, slugo Boga živoga, je li te Bog, kome postojano služiš, mogao izbaviti od lavova?“
Prorok mu je odgovorio: „O kralju, živ bi o dovijeka! Moj je Bog poslao svog Anđela; zatvorio je ralje lavovima, te mi ne naudiše.“ …
Daniel u lavovskoj jami bio je onaj isti Daniel koji je stajao pred kraljem kao pročelnik visokih državnih službenika i kao prorok Svevišnjega. Čovjek čije se srce oslanja na Boga bit će isti u vrijeme svoje najveće nevolje kao i u doba blagostanja, kad ga je obasjavalo svjetlo božanske i ljudske naklonosti. … Sila koja izbavlja od fizičkih nezgoda i nevolja isto tako spašava od većih zala, omogućujući Božjem sluzi da sačuva poštenje i čestitost u svim okolnostima i da pobjeđuje uz pomoć božanske milosti. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)