„I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prijestoljem ničice, na svoja lica, i pokloniše se Bogu govoreći: Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast, i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.“ (Otkrivenje 7,11.12)
Seminar u kome radim obično ima jedno vrijeme kada svi odlazimo u neko odmaralište, slušamo neke poznate govornike, ili se jednostavno odmaramo i družimo. S nama obično polazi i nekoliko mlađih koji se staraju o djeci. Pri kraju jednog takvog godišnjeg odmora prije desetak ili više godina, vođa dječjeg programa prišao mi je i upitao: „Čuo sam da vi svoju djecu školujete kući!“
„Da“, odgovorio sam.
„Da li radite po gimnazijskom programu“, postavio je novo pitanje (U to vrijeme moja najstarija kćer imala je tek deset godina).
„Na što mislite“, upitao sam ga pomalo zbunjeno.
„Pa, vaša najstarija kćer odgovara na biblijska pitanja sa znanjem koje bi trebali imati srednjoškolci“, odgovorio je. „Ne mogu vjerovati da ima samo deset godina!“ Bila je to prava glazba za očeve uši.
„O, ima još nešto što bi trebali znati“, nastavio je on. „Pitao sam djecu koja je njihova najomiljenija osoba, osoba kojoj se najviše dive, i sva su navodila poznate atletičare ili glumce. A onda je vaša kćer izjavila: ‘Moj tata’!“
Ta me je izjava pogodila kao metak u grudi. Mislite li da sam bio ponosan? Gledajte ljudi, kakav sam ja dobar otac! Uopće se nisam tako osjećao. Suprotno tome, osjetio sam se nedostojnim takvog poštovanja! Međutim, nešto veliko ipak se dogodilo, naime, izvještaj je zauvijek povezao moje srce sa srcem moje kćeri. Toliko je volim. Nikada ne bih dozvolio da je razočaram. Njeno poštovanje je hrana za moju dušu.
Ljudi se ponekad čude zašto Bog zahtjeva obožavanje. Da li je On pun oholosti? Da li Mu je neophodno stalno slušati izraze obožavanja da bi se dobro osjećao? Ne! On čezne za našim obožavanjem na isti način kao što i svaki otac čezne za ljubavlju i poštovanjem koje dobiva od svoje djece. Bog bi mogao biti samome sebi dovoljan, ali On ima nježno srce. Ljubav Ga čini osjetljivim prema onima koje voli. Sličan je majci koja uživa kada joj njena djeca poklone cvijeće koje su ubrala u polju. Izliječeni gubavac koji se vratio izraziti svoju zahvalnost, posebno je dirnuo Isusa.
Da, Bog želi naše obožavanje, ali ne zato što je ponosan na sebe ili ohol. On to želi zato što mu naša ljubav toliko znači. Ili, kao što je Augustin jednom rekao: „Bog je željan da budemo žedni Njega!“
Gospode, osjećam dio radosti koju Ti osjećaš kada izlazim pred Tebe s molitvama i izrazima obožavanja. Danas želim Tvoju potrebu za ljubavlju staviti na prvo mjesto! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)