„Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.“ (Ivan 5,24)
Kako bismo se, pitaju neki, i mi kršćani mogli naći na konačnom sudu kada Evanđelje po Ivanu 5,24 jasno kaže da već imamo vječni život i da ne dolazimo na sud? A što reći o tekstu u Rimljanima 8,1, koji tvrdi da „nikakva, dakle, sad nema osuđenja onima koji su u Kristu Isusu“? Zar ti tekstovi ne dokazuju da mi već imamo sigurnost u konačno izbavljenje?
Neki tumači doista smatraju da ovi tekstovi podupiru doktrinu o vječnoj sigurnosti spasenja, doktrinu da ljudi koji se jednom predaju Kristu i steknu opravdanje imaju vječnu sigurnost u Njemu i da za njih neće biti budućeg suda, jer im je već jednom suđeno.
Ovo vjerovanje je u redu ukoliko takvi vjernici ne odustanu od svoje vjere u Isusa. Međutim, spasenje je trajan proces, umjesto da bude događaj – jednom spašen zauvijek spašen – koji se odigrava u trenutku prvotnog opravdanja. Biblija uči da ljudi mogu izgubiti božansku milost, da se mogu vratiti u svijet. Da bi zadržali sigurnost spasenja, prema tome, moraju održati zavjetni odnos s Bogom u Kristu.
Jedno od najnaglašenijih Isusovih učenja u Propovijedi na Gori i u drugim Njegovim govorima je učenje o konačnom suđenju, čak i onima koji su govorili Gospode, Gospode i činili mnoga dobra djela u Njegovo ime (Matej 7,21.22). Oni koji odbijaju nužnost i stvarnost konačnog suda pripadnicima ljudskog roda na kraju vremena padaju u grešku da jedno biblijsko učenje ističu na štetu drugoga.
Pavao nam stoga savjetuje da uzmemo u obzir sva biblijska učenja. Kad to budemo učinili, vidjet ćemo da se savršeno uklapaju i podupiru. Istinski se kršćani ne trebaju bojati konačnog suda. Njegova je svrha da pred očima cijelog svemira potvrdi da su oni „u Kristu“, da su prihvatili Njegovu krv, da ljube Gospoda svim svojim srcem.
I stoga stvarno „nikakva, dakle, sada nema osuđenja onima koji su u Kristu Isusu“. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)