„A kad osta Jakov sam, tada se jedan čovjek rvaše s njim do zore.“ (Postanak32,24)
Nekoliko osobina bilo je karakteristično za Jakova prije njegovog iskustva na Jaboku. Prvo, grijeh prijevare oca bio mu je stalno pred očima. Prošlo je dvadeset godina, ali tijekom svih njih Jakov se borio sa krivicom prijevare. Još nešto je produžavalo živjeti u njegovom umu. Bio je svjestan da ga anđeli štite, ali je pomišljao da se i on treba postarati oko svoje zaštite. Nije vjerovao da Bog može ispuniti obećanja koja mu je dao u Betelu bez njegove pomoći.
Da li ste ikada razmišljali o tome što može učiniti jedan anđeo? Sjećate li se Asirskog logora sa 185 000 moćnih, jakih ratnika? Znate već taj događaj. Kad ustadoše ujutro, nađoše ih sve kao mrtve lešine. (2. Kraljevima 19,35). Bilo je to djelo jednog anđela koji je prošao kroz vojni logor.
Jakov je znao da postoje dvije grupe anđela; jedni ispred a drugi iza. Čak je i mjesto nazvao prema ovim dvjema grupama, ali mora da nije znao mnogo o moći anđela i Božjoj sili da ispuni svoja obećanja. Još uvijek je smatrao da i on mora nešto uraditi. To je karakteristika stanja nepodčinjavanja. To je naše shvaćanje da nešto moramo sami.
Znamo da je Jakov iz noći rvanja pored potoka Jaboka izašao kao drugi čovjek. To se zbilo točno dvadeset godina poslije njegovog obraćenja. Samopouzdanje je na kraju, na Jaboku, bilo iskorijenjeno. Jakov je tek na Jaboku otkrio potpunu zavisnost od Boga. Od tada pa nadalje ne može se vidjeti ranije lukavstvo. Njegov život bio je obilježen jednostavnošću i istinom. Naučio je pouku jednostavne zavisnosti od nebeske sile. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)