Uz biblijske izjave o Kristovoj pravoj i istinskoj ljudskoj naravi, o mjestu koje je ranokršćansko vjerovanje davalo Isusu možemo nešto saznati iz proučavanja imena i titula kojima se služio sam Isus ili su Mu ih drugi dali. Premda ovdje navedene titule nisu dovoljne za sustavni prikaz Isusove Osobe i misije, one bez sumnje čine važan doprinos u tom smjeru.
(1) Mesija/Krist. Čini se logičnim otpočeti s “Mesijom” budući da kršćanska Crkva svoje ime duguje grčkoj istoznačnici Christos, “Pomazanik”. Hebrejska riječ odnosi se na osloboditelja kojega su Židovi očekivali i koji će biti Božje oruđe u uvođenju novog doba za Božji narod. I hebrejski i grčki izraz izvedeni su od korijena riječi sa značenjem “pomazati”. Novozavjetni pisci, nazivajući Isusa “Kristom”, očito su Ga smatrali odabranim za posebnu zadaću.
Titula “Krist” javlja se u Novome zavjetu više od pet stotina puta. Premda je među Isusovim suvremenicima postojalo više shvaćanja mesijanstva, uglavnom se prihvaća da su Židovi u prvom stoljeću mesiju smatrali osobom koja je u posebnom odnosu s Bogom. On će najaviti kraj vremena i tada će biti uspostavljeno Božje kraljevstvo. Preko njega će Bog ući u povijest i osloboditi svoj narod. Isus je prihvatio titulu “Mesija”, ali nije poticao njezinu uporabu jer je ovaj izraz imao političke konotacije koje su otežavale Njegovu zadaću. Isus nije ukorio ni Petra (Mt 16,16.17) ni Samarijanku (Iv 4,25.26) zbog uporabe ove titule. On sam je znao da je Mesija, kako je to vidljivo iz Markova izvještaja kad citira Isusove riječi o davanju čaše vode jednome od Njegovih učenika “zato što ste Kristovi” (Mk 9,41). Sve je ovisilo o sadržaju koji se pripisivao ovoj tituli, kao što je vidljivo iz Isusova odgovora Petru kod Cezareje Filipove. Ubrzo nakon Petrova priznanja da je Isus doista “Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16,16), Isus je naglasio činjenicu da “Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti” (Mk 8,31; usp. Mt 16,21). Odbacujući misao o političkom mesijanstvu, On je mesijansku službu protumačio radikalno drukčije od onovremenih tumačenja. Ako je sebe smatrao Mesijom, onda je to bilo u kontekstu ispunjenja Staroga zavjeta, odnosno svijesti da je Božje oruđe za otkupljenje Božjeg naroda, pri čemu otkupljenje treba shvatiti u duhovnom, a ne nacionalističkom smislu.
Kristovo uskrsnuće pojasnilo je i potvrdilo Njegovu titulu Mesije. Tako je u vezi s uskrsnućem i izlijevanjem Svetoga Duha Petar na Pedesetnicu objavio “da je Bog učinio Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli” (Dj 2,36).
Od samog početka tema kršćanskog propovijedanja i podučavanja bila je “Isus kao Mesija” (Dj 5,42). Osvjedočenje prve Crkve bilo je tako duboko da je “Krist” uskoro praktički postao osobno ime za Isusa. Evanđelje koje su naviještali bilo je početak “Radosne vijesti o Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1). Između ostalog, titula Mesija ili Krist za prve je učenike dobila smisao “pomazani obećani Kralj”.
(2) Krist kao Gospodin. Dok je Krist, ili Mesija, bila titula od posebnog značenja za židovske kršćane, titula “Gospodin” (grčki kyrios) imala je veće značenje za neznabošce. Međutim, nisu je uzeli iz neznabožačkih izvora, već iz Staroga zavjeta gdje je u grčkom izdanju bila uporabljena za ime Jahve (Post 2,4) i Adonaj (Još 3,11; Ps 8,2.10). U svjetovnom grčkom jeziku “Gospodin” može biti jednostavno ukazivanje poštovanja (“gospodar” ili “gospodin”, Mt 13,27; Iv 4,19; Mt 10,24; Iv 15,15).
U helenističkom svijetu riječju “gospodin” oslovljavala su se božanstva misterijskih kultova kao i imperatora. U više slučajeva kad je bila primijenjena na Isusa, značila je poistovjećivanje s Božanstvom, kako se to najbolje vidi iz Tomina priznanja vjere: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28)
Oslovljavajući Isusa kao Gospodina, prva Crkva željela Ga je uzdići iznad ljudske razine, kao osebujan predmet obožavanja (Dj 7,59.60), dostojan molitve (rr. 59.60) i povjerenja (Dj 16,31; Rim 10,9), začetnika našeg spasenja (Dj 15,11; 1 Sol 5,9). On je “Gospodar gospodara i Kralj kraljeva” (Otk 17,14; usp. 19,16) koji dijeli Božju narav, daje nam milost i mir (Fil 1,2; 2 Sol 1,2), tješi naša srca i učvršćuje nas u svakom dobrom djelu (1 Sol 2,16.17). U kršćanskoj uporabi ova titula podrazumijeva Isusovu apsolutnu suverenost nad svime što je vezano uz život i smrt i označava božanstvo. Za kršćane Krist je “jedini Gospodar i Gospodin” (Jd 4) i svaki je vjernik pozvan da se “obuče” u Njega (Rim 13,14); za Njega je svaki učenik spreman staviti na kocku svoj život (Dj 15,26) i čak umrijeti (Dj 21,13). On je jednostavno “Gospodin, Spasitelj Isus Krist” (2 Pt 1,11; 2,20). I u ovom je slučaju Kristovo uskrsnuće dalo prvim vjernicima pravo značenje Kristova gospodstva jer je, kako je Petar na Pedesetnicu rekao mnoštvu, upravo ovim događajem Bog Njega učinio i Kyriosom i Kristom: “Neka sav dom Izraelov sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli!” (Dj 2,36)
(3) Sin Božji. “Mesija” i “Gospodin” titule su koje se mogu shvatiti u smislu funkcije ukazujući na Božje djelovanje i namjere s određenim čovjekom. “Sin Božji”, još jedna titula koja se u Novome zavjetu pripisuje Isusu, ukazuje na nešto više od funkcije. Ona ukazuje na Isusov odnos s Bogom u Njegovu biću. Isus Krist je više od Božjeg čovjeka, oruđa Božjeg djelovanja. On je Sin Božji. Njegov odnos s Bogom nadilazi funkcionalnost. On je ontološke naravi. To je radikalno nova dimenzija koju je Novi zavjet unio u razumijevanje titule “Sin Božji”. Osim božanske akcije, u Njemu je i božansko biće. Sin je “u krilu Očevu” (Iv 1,18). Nešto od Očeva bića je u Sinu.
Pojam “Sin Božji” mogao je u Novome zavjetu značiti mnogo i malo. Njegovo je značenje zasnovano na osebujnoj uporabi ovog izraza u Starome zavjetu. Može se primijeniti na anđele (Job 1,6; 38,7). Ponekad je kralj nazivan Božjim sinom (2 Sam 7,14; Ps 2,7). Pravedni je narod nazvan sinovi Božji (Post 6,2); o Izraelu se također, u značenju cijelog naroda, govori kao o Božjem sinu (Izl 4,22; Hoš 11,1). Ali kad se ovaj izraz rabi za Isusa, kontekst pokazuje da ga ne smijemo razumjeti u istom smislu kao u spomenutim slučajevima. On je nazvan “Sin moj, Ljubimac, koji mi je mio” (Mat 3,17 – Ru). Marko piše Evanđelje o “Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1). Matej izraz “sina svoga” iz Hošee 11,1 nedvosmisleno primjenjuje na Isusa. Petrovo priznanje kod Cezareje Filipove “Ti si Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16,16) Isus prihvaća bez pitanja i pripisuje ga božanskom otkrivenju (r. 17). Oni koji su Ga optuživali što je rekao: “Sin sam Božji” (Mt 27,43; usp. Iv 19,7), morali su Ga čuti da rabi ovu titulu.
Iz sinoptičkih evanđelja jasno je da je Isus prihvaćao ovu titulu i sebe smatrao Božjim Sinom (Mt 11,27; Mk 13,34). Ova titula dobiva svoje najpotpunije značenje u Evanđelju po Ivanu, koje u mnogo slučajeva rabi izraz “Sin” umjesto “Sin Božji”, što je još jedan način isticanja Isusovog jedinstvenog stanja. Bog i Njegov Sin na jedinstven su način povezani jedan s drugim (Iv 3,35; 5,19.20). Sam Isus je tvrdio da je to Njegov naziv (Iv 10,36), a Židovi su Njegovo oslovljavanje Boga Ocem razumjeli kao izjednačivanje “s Bogom” (Iv 5,18).
Ostali novozavjetni pisci kršćansku vijest označavaju kao “evanđelje Božje … o Sinu svome” (Rim 1,1.3). Dosta rano u svojoj službi Pavao je kršćanski put mogao opisati kao vjeru “u Sina Božjega” (Gal 2,20). Poslanica Hebrejima ne samo što govori o sinovstvu Isusa Krista, nego ga i posebno naglašava. Krist nadvisuje starozavjetne proroke (Heb 1,1.2), On je “Sin” zato što je “odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti” (r. 3), On uživa položaj Sina i zbog toga je uzvišeniji od anđela (rr. 4.5) i veći od samog Mojsija (rr. 5.6).
U najpotpunijem smislu Sin je dionik Očeve naravi. Ima iste karakteristike (Iv 5,21; 8,58; 21,7), čini ista djela (Mt 9,2; Iv 5,24-29) i ima pravo na isto štovanje kao i Otac (Iv 5,23; 14,1). Upravo kao što Njegovo uskrsnuće daje veće značenje titulama koje smo dosad razmatrali, ono daje još veće značenje “Sinu” jer se Isus, prema Pavlovim riječima, “uskrsnućem od mrtvih … pokazao kao Sin Božji, sa svom vlašću” (Rim 1,4). Ako je Kristovo sinovstvo prije Njegove smrti moglo biti nejasno, toga nakon Njegova uskrsnuća više nije moglo biti.
Isus kao Bog
U najmanje tri slučaja biblijski pisci jasno govore o Isusu kao Bogu. U jednom od njih (Heb 1,8.9 – JB) pisac citira Psalam 45,7.8 u kojem Bog govori Sinu: “Prijestolje je tvoje, Bože, u vijek vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva. Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Bog, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova.” U ovom ulomku je Sin, koji je uzvišeniji od anđela (Heb 1,4–2,9), Mojsija (Heb 3,1-6) i levitskog velikog svećenika (Heb 4,14–5,10), oslovljen kao Bog. Kao Otac, i Isus posjeduje božansku narav.
Drugu izričitu tvrdnju nalazimo u Ivanu 1,1: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog.” Premda postoje izuzeci od pravila, uporaba riječi “Bog” u 1,1c (“Riječ bijaše Bog”) bez člana razlikuje predikat od subjekta glagola “biti” i time potvrđuje izbor “Riječ bijaše Bog” (JB). Osim toga, izostavljanje člana naglašava kvalitetu i karakter Riječi. Nakon što je prikazao razliku između Riječi i Boga Oca (r. 1b), Ivan potvrđuje da Ona dijeli narav s Ocem. U prvoj od tri kratke rečenice u prvom retku Ivan potvrđuje apsolutno, nadvremensko postojanje Riječi. Ona postoji od početka, prije vremena i stvaranja. Ovo vječno postojanje, međutim, nije bilo u osami, jer Ivan dodaje da “Riječ bijaše kod Boga”. Ona se razlikovala od Boga, ali je bila u zajedništvu s Njim, u pravom smislu istovjetna s Bogom. Ovo apostol potvrđuje nedvosmislenom izjavom da “Riječ bijaše Bog”. Predikat “Bog” u trećoj rečenici ove izuzetne objave nalazi se u naglašenom položaju, vjerojatno da se izbjegnu neodgovarajući zaključci o naravi Riječi. Vječno pretpostojeća u osobnoj uzajamnoj zajednici s Ocem, Riječ je u četrnaestom retku
prepoznata kao Isus iz Nazareta, božanska u svojoj biti.
Nigdje u Novome zavjetu Isus nije jasnije prepoznat kao Bog nego u posljednjem ulomku u kojem na Isusov poziv da dotakne Njegove rane, Toma, sumnjičav učenik, izgovara riječi: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28) Ovo priznanje je to značajnije što ga zbog njega Isus nije prekorio (r. 29; usp. Otk 19,10). Kao što je Izrael iskazivao štovanje Jahvi riječima: “Gospode, Bože naš” (Ps 99,8 – Ša), tako su kršćani za Isusa mogli reći: “Gospodin moj i Bog moj!” i: “[Poštujte] Sina kao što [poštujete] Oca” (Iv 5,23)
Raul Dederen