Prije nekoliko godina dva su Amerikanca dobila poziv od Ruskog ministarstva za obrazovanje da u javnim ustanovama Rusije poučavaju moral i etiku na temelju biblijskih načela. Trebali su pripremiti program i poučavati u zatvorima, tvrtkama, u policiji i u sirotištima.
Njihova dirljiva priča počinje u jednome golemom sirotištu u vrijeme Božića. Više od 100 dječaka i djevojčica koji su nekada bili ostavljeni i zlostavljani nalazili su se u toj zgradi pod skrbi državnog socijalnog programa. Jedan od dvojice Amerikanaca priča:
“Sakupili smo djecu u velikoj blagovaonici i počeli priču o tome kako su Marija i Josip došli u Betlehem i kako nisu imali smještaj, pa su bili zadovoljni i štalicom. Ispričali smo kako je tamo Marija rodila Isusa i položila ga u jasle. Dok smo pričali, djeca i osoblje sirotišta nijemo su nas slušali. Neki su se popeli na stolove da nas vide i uhvate svaku riječ.
Kada smo završili priču o Isusovome rođenju, podijelili smo djeci drvene letvice da naprave jasle. Svakome smo djetetu dali i listove žutoga papira od koga je trebalo napraviti slamu, a od stare odjeće mogao se napraviti pokrivač. Bebu Isusa trebala je glumiti lutka koju bi dijete našlo kao podobnu među starim igračkama.
I tako je nastalo radno ozračje. Siročad svih dobi nastojala je sastaviti jasle i iscjepkati žuti papir što sitnije da bude kao slama. Ja sam hodao među njima da pomognem ako je gdje bilo potrebno. Sve je išlo dobro. A tada sam došao do Mišinog stola. Čini mi se da je mogao imati oko 6 godina i upravo je završavao svoj projekt. Pogledao sam u jasle i malo zastao s čuđenjem jer sam unutra umjesto jedne vidio dvije lutke-bebe. Odmah sam pozvao prevoditelja da upita mališana zašto u jaslama ima dva djeteta.
Prekriživši ruke, Miša je vrlo ozbiljno počeo prepričavati priču o Isusovu rođenju. Za tako malo djete, koje je tu priču čulo samo jednom, vjerno je ponovio sve do trenutka kada je Marija položila bebu u jasle. Tada je Miša dodao svoju verziju kraja priče:
“I kada je Marija položila Isusa u jasle, on se okrenuo, pogledao u mene i upitao me imam li svoj dom. Rekao sam mu da nemam ni mamu ni tatu, pa tako nemam ni dom. Tada mi je Isus rekao da mogu ostati s njim. Ali sam mu ja odgovorio da ne mogu, jer nemam dar za njega kao ostali. Toliko sam želio ostati s Isusom da sam razmišljao što bih mu ipak mogao darovati. Vidjevši ga tako malenog u hladnoj štalici pomislio sam da bi ga trebalo ugrijati. Stoga sam upitao Isusa: ‘Kada bih te zagrijao u svome zagrljaju, je l’ bi to bio dovoljan dar?’ A Isus mi je odgovorio: ‘Kada bi me ugrijao to bi bio najljepši dar koji sam dobio’. Tako sam ja ušao u jasle i zagrlio Isusa. On me je pogledao i rekao mi da mogu s njime ostati zauvijek.”
Kada je završio svoju priču, mali je Miša počeo plakati. Suze su u potočićima tekle niz njegove obraze. Stavio je ruke preko lica i ja sam mogao vidjeti kako mu ramena drhte od jecanja. I ja sam počeo plakati.
Malo je siroto dijete u priči o Isusu našla nekoga tko ga nikada neće ostaviti ili zlostavljati, nekoga tko će s njime ostati zauvijek. To i jest bit objavljenoga evanđelja, radosne vijesti Isusa Krista – upoznati Božju osobu, sjediniti se s njime, sprijateljiti, zagrijati svoje i njegovo srce, voljeti ga te ostati s njime dovijeka. Kako u sadašnjemu svijetu tako i u svijetu koji dolazi.
Mnogi traže i mnogi nude razne putove smirenja i spasenja čovjekove duše iz ovoga pakleno nemirnog svijeta. Mnogi promiču razna sredstva za tu svrhu, razne metode. Ali je samo jedno važno znati da bi stekao mir i ljubav danas te vječni život s Bogom sutra – nije važno ŠTO imaš u svome životu, već KOGA imaš uz sebe.
Željko Bošnjak