Dorothy je jecala. Njezino slabo tijelo potresali su duboki uzdasi. Jednom je rukom gladila svoju mačku, a drugom se oslanjala na hodalicu pokraj naslonjača na kojem je sjedila dok mi je pričala svoju životnu priču o alkoholu, drogama, obiteljskim svađama i nemoralu. „Sad sam ostarjela“, rekla je. „Ne vidim. Ne mogu hodati. Djeca ne žele biti sa mnom. Konačno sam postala svjesna koliko sam svojim djelima vrijeđala svoju obitelj, pokazivala grubost i zanemarivala ih. Osjećam se strašno, ali ne mogu kriviti nikoga drugoga osim sebe.“
Bila je to vrlo tužna slika, ali možda ćete se iznenaditi kad čujete da je njezino iskustvo zapravo bilo vrlo pozitivno. Njezina grižnja savjesti značila je da je Bog vodi u pokajanje.
Je li osjećaj krivnje loš?
U današnje vrijeme nije moderno osjećati krivnju. Čuo sam kako ljudi za svoj osjećaj krivnje optužuju religiju, umjesto da se sjete loših stvari koje su učinili i koje su proizvele taj osjećaj. Neki psiholozi potiču svoje klijente da odbace krivnju tako što će izjaviti kako stvari protiv kojih govori Biblija zapravo i nisu loše, pa se ne trebaju osjećati krivima ako su ih učinili. „Budite svoji!“ kažu oni. „Činite sve što vam godi! Ništa nije loše sve dok ne povređujete druge. Samo nemojte dopustiti da vas sputava stari moral!“
Ipak, nama je potreban osjećaj krivnje premda se zbog njega osjećamo strašno. Kada je Bog predočio Adamu i Evi njihovu neposlušnost, oni su se osjećali užasno, a to je bilo dobro jer ih je grižnja savjesti vodila k prepoznavanju i priznanju svoje pogreške. Od početka je Bog želio da shvatimo kako neposlušnost Njegovim savršenim zakonima života čini i Njega i druge i nas same nesretnima.
Možete li zamisliti svijet bez osjećaja krivnje? U tom bi slučaju svatko bez razmišljanja mogao ubiti drugu osobu pa bi na taj način prijateljstva bila nemoguća, a osobna sigurnost nepostojeća. Svatko bi mogao imati spolni odnos sa svakim bez osjećaja grižnje savjesti, pa bi se brak i roditeljstvo raspali. Kad bi ljudi mogli ukrasti sve što požele bez kajanja, poslovanje i trgovanje bili bi nemogući. Obećanja, zavjeti, ugovori? Sve bi bilo besmisleno. Ljudi bi mogli nekažnjeno kršiti državne zakone jer ne bi postojao tihi glas koji im govori da to ne čine.
I na kraju bismo morali pobjeći od drugih ljudi jer bi svaki zajednički trenutak bio ispunjen izdajom i opasnošću, pa bi ljudski rod bio izložen samouništenju. Ne čudi nas onda što je Sigmund Freud, kojega bismo teško mogli nazvati vjernikom, priznao kako bez osjećaja krivnje ne bi postojala civilizacija jer on drži pod nadzorom ljudsku agresiju i sebičnost.
Lijek
Nakon što osjećaj krivnje posluži svojoj svrsi, nakon što nas dovede do toga da vidimo svoju potrebu za oprostom i popravljanjem, on treba prestati. Da bismo mogli nastaviti živjeti emocionalno zdravim životom, osjećaj krivnje mora prestati. Bog ne želi da trajno patimo zbog prošlih grijeha. Nameće nam se pitanje: Kako se netko može riješiti osjećaja krivnje?
Za početak je potrebno preuzeti odgovornost za vlastita djela. Kralj David je počinio neke vrlo strašne grijehe. Jedanput je ubio čovjeka kako bi uzeo njegovu ženu (2. Samuelova 11). No kada mu je grijeh bio predočen, David se s njim suočio otvoreno. Napisao je: „Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.“ (Psalam 51,5) David nije samo priznao svoj grijeh, već je zbog toga bio žalostan, a to iskustvo Biblija naziva pokajanjem.
Ponekad ljudi za svoje vlastite grijehe okrivljuju druge. „Reagirao sam nasilno zato što si me ti razljutila.“ „Učinio sam preljub jer me druga osoba zavela pa nisam imao izbora.“ To su izgovori. Svatko je mogao izabrati drugačije ponašanje. Za grijeh se ne možete pokajati ako ne priznate da je on posljedica vašeg izbora.
Priznanje
Pokajanje odjeveno u riječi naziva se priznanjem. Novozavjetna grčka riječ za priznanje (homologeo) znači „reći istu stvar“, pa tako priznanje znači usklađenost s Božjom ocjenom naših grijeha, a ne pokušaj da se izvučemo. David se u svojem priznanju složio s Bogom: „Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: pravedan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš.“ (redak 4)
S obzirom na to da ne griješimo samo protiv Boga, vrlo je važno priznati svoje grijehe i ljudima koje smo povrijedili. „Ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite“, savjetuje apostol Jakov (5,16). Kada se Zakej, ubirač poreza, pokajao zbog svojih nepoštenih djela, izjavio je: „I ako sam koga u čemu prevario, vratit ću četverostruko.“ (Luka 19,8) Razgovor s osobom kojoj ste učinili nažao i nadoknađivanje počinjene štete uklanja teret krivnje.
Oprost
Zajedno s priznanjem trebamo moliti Boga za oprost. David se molio: „Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega. … Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu.“ (Psalam 51,9.11) Da bi im grijesi bili oprošteni, ljudi su ih u starozavjetno vrijeme morali priznati pred svećenikom i prinijeti žrtvu. Ali sada to više ne moramo činiti! Božji Sin, Isus, dao je sebe kao konačnu žrtvu za grijeh tako da mi možemo pristupiti Stvoritelju svijeta „s pouzdanjem“ da „primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć“ (Hebrejima 4,16).
Primanje i doživljaj Božjeg oprosta mijenja život. Isus je ovo iskustvo prikazao u jednoj usporedbi. Rekao je: „Neki vjerovnik imao dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubavi?“ (Luka 7,41.42) Jasno, onaj dužnik kojemu je oprošten veći dug imat će snažniju motivaciju da voli i služi onome tko mu je oprostio.
Tako je i s našim grijesima. Kada je David primio oprost, molio je Boga da preuzme njegov život i tako ga promijeni da sljedeći put ne bude tako lako iskušan: „Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni.“ (Psalam 51,12) Obećao je da će zauzvrat „učiti bezakonike tvojim [Božjim] stazama i grešnici tebi će se obraćati“ (redak 15).
Nemojte zaboraviti da će se osjećaj krivnje opet vratiti kada sagriješite. To je upozoravajuće svjetlo na upravljačkoj ploči vašeg života koje vas upozorava da se odvratite od pogrešnih putova i uredite odnos s Bogom.
Tvrdoglava krivnja
Filozof Alfred Korzybski citira staru izreku: „Bog će oprostiti vaše grijehe, ali vaš živčani sustav neće.“ Pritom je mislio kako se osobe koje razumski znaju da im je Bog oprostio, često ne mogu osloboditi osjećaja grižnje savjesti. Jedan mi je čovjek rekao kako je bio obeshrabren jer je osjećao da mu nije potpuno oprošteno stoga što nije mogao pronaći osobu koju je povrijedio prije mnogo godina kako bi joj to priznao.
Okrutan otac može se pokajati zbog svojeg grubog postupanja prema obitelji, ali ne može nadoknaditi sve godine uništenih odnosa. Ubojici može biti žao što je ubio čovjeka, ali svoju žrtvu ne može vratiti u život. Posljedice grijeha ostaju i nakon oprosta.
Neriješena krivnja vrlo je bolna i razorna. David je težinu svoje krivnje doživljavao kao da mu se satiru kosti (redak 10). Kada su k Isusu donijeli uzetog čovjeka, On mu je najprije oprostio grijehe, a nije mu spomenuo oslabljene noge zato što je shvatio kako su ovog čovjeka vlastiti grijesi opterećivali mnogo više od njegove tjelesne slabosti (Luka 5,17-26).
Ako se pokušavate osloboditi tereta krivnje, uvjeravam vas da imate pravo na Božji oprost, koji će sve vaše grijehe „baciti na dno mora“ (Mihej 6,19). Ako taj teret još niste odbacili i dopustili Isusu da ga uzme, molite Boga neka učini sve što je potrebno kako bi vam pomogao da prihvatite oprost. Ne ustručavajte se porazgovarati s duhovnim savjetnikom. Ponekad je potreban samo ljubazan i suosjećajan sugovornik koji će vam pomoći da prihvatite radost koju vam Bog nudi.
Bog ne može opravdati grijeh, ali nam može pomoći da nadvladamo krivnju. Oprost koji primamo zapečatio je i uručio Isus koji „osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ, da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti“ (1. Petrova 2,24). Oprost donosi toliku promjenu da se ona može usporediti s uskrsnućem u novi život! „Dakle, neka više ne vlada grijeh u vašem smrtnom tijelu, tako da vas podvrgne njegovim požudama“, piše apostol Pavao. „Naprotiv, prinesite Bogu sami sebe, sebe kao takve koji ste od mrtvih postali živima.“ (Rimljanima 6,12.13).
Nemojte zadržavati osjećaj krivnje kada je Isus dao svoj život kako bi vam oprostio!
Loren Seibold