U vrijeme između dva zaposlenja primio sam ponudu jedne škole da honorarno vodim njihovu atletsku sekciju. Prihvatio sam i u nastavku priče pokušao nekolicinu hrabrih tinejdžera naučiti o prednostima trčanja na natjecanjima. Našoj su maloj momčadi uglavnom pristupali dečki koji nikada nisu potrčali više od jednoga ili dva atletska kruga i koji su stalno imali nekakva pitanja. Jedno od onih za koje su bili najviše zainteresirani glasilo je: “Kako bismo trebali disati tijekom trčanja?” Na prvi pogled to izgleda kao glupo pitanje. Međutim, čak iako svatko od nas ima određeno iskustvo u disanju, zanimljivo je znati radimo li to ispravno. Ako niste primijetili vi dišete različito, ovisno o tome hodate li ili trčite, idete li uzbrdo ili nizbrdo, brzo ili polako.
Tako se nekome može činiti naivnim zahtjev koji su učenici postavili Isusu Kristu: “Gospodine, nauči nas moliti.” Zar nisu znali da je molitva ono što je zapisano u crkvenome molitveniku? Ili ih je netko prevario da postoji nekakav tajni recept za uspješnu molitvu?
Na njihov zahtjev, Isus je svojim učenicima rekao da mole Boga za svoje svakodnevne potrebe – materijalne, emotivne i duhovne. Ali im je rekao i da Boga oslovljavaju “naš Oče”. Niti jedan roditelj rado ne uskraćuje svojoj djeci ono što je za njih dobro, čak i ako ga za to zamole nevještim, neispravnim riječima. Ipak i dalje neki smatraju da nam Bog neće odgovoriti ako mu ne pristupimo na poseban način, zacrtanom konstrukcijom molitve. Zahvaljujući takvom pogledu, molitva se danas smatra isključivo sredstvom da nešto od Boga dobijemo. Molimo se da nas Bog blagoslovi da bismo bili sigurni ili uspješni. Međutim, jedina je istina da je molitva u svojoj biti prava komunikacija. A prvo je pravilo komuniciranja da treba slušati onoliko koliko govorimo. Slušate li vi Boga? Ili mu samo nabrojite sve te “Očenaše” ili čitavu listu zahtjeva i odete svojim putem?
Postavite se na mjesto našega Stvoritelja: jedina prilika kada mu se netko od neprijatelja obraća jeste kada ga psuju, a jedina prilika kada mu se obraća netko od prijatelja jeste kada nešto od njega traže. Kako biste se osjećali?
Sramim se, ali moram priznati da je bilo vrijeme kada sam imao monologe dok sam se obraćao Bogu. Ali naučio sam bolje. Naučio sam otpočeti svoju molitvu tako što najprije kažem Bogu zašto ga stvarno volim. Zatim podijelim s njime svoje planove, nedavna razmišljanja, ono što mi je najvažnije. Konačno kažem: “Gospodine, što ti imaš reći meni?” Ponekad mi kao odgovor dođe podsjećanje da ima još nešto što mu nisam rekao. Ponekad on u meni potakne neki dojam, ponekad samo slušam misli. Ali kada završim znam da smo moj Bog i ja imali razgovor.
Pitate za odgovore? Naravno, ima i konkretnijih odgovora. Kroz Bibliju, preko nekih ljudi ili novih shvaćanja. Međutim, to ne bi trebao biti uvijek razlog za molitvu. Molite se da biste rekli Bogu kako vidite stvari iz svoje perspektive. Kada ja otvorim svoje srce njemu, on mi pomaže da istražim svoje misli, motive i prioritete. I zato što je Božja mudrost beskrajna uvijek rezultate našega razgovora prepuštam njemu. On bolje zna što je dobro za mene, moju obitelj i moje društvo.
Podsjetimo se legendarnih riječi: “Molitva je disanje duše. Ona je tajna duhovne sile.” I kao disanje, molitva bi se trebala odvijati više ili manje spontano. Ona bi trebala podići naš pogled iznad sebičnih interesa i pomoći nam da se predamo daleko širim i važnijim interesima Božjega kraljevstva. Ona je, konačno, izražavanje ljubavi između mudroga Boga koji voli i njegovoga vjernog djeteta.
Kada su me klinci iz atletske sekcije pitali kako bi trebali disati, ja sam im odgovorio: “Ovisi.” Tada sam im rekao ono o trčanju i hodanju, uzbrdo-nizbrdo, i tako dalje. Dodao sam: “Dišite onako kako to najbolje odgovara vama. Ali kako god to činili, nemojte prestati.” Dragi prijatelji, to se isto odnosi i na vašu molitvu. Jer ona je disanje. Nemojte prestati. Vaš vas Otac želi žive, vječno pored sebe.
Stephen Chavez