Majka dvoje male djece, dvadeset i pet godina stara, prehladila se u mjesecu prosincu. Prehlada se pretvorila u groznicu i 5. siječnja 1840. godine Mary Lundie je umrla.
Sljedeće je godine njezina majka objavila uspomene svoje kćeri i dodala im jednu od dvadeset i tri himne što ih je mlada Mary napisala. Pjesma je u stvari bila molitva koju je Mary skladala za svoje dvoje djece:
Isuse, nježni Pastiru, čuj me,
Blagoslovi večeras svoje malo janje.
Kroz tamnu noć budi ti kraj mene,
Bdij nad mojim snom do zrake jutarnje.
Cijeli me ovaj dan tvoja vodila ruka
I ja se zahvaljujem za skrb tvoju.
Ti si me odijevao, grijao, hranio;
Čuj i ovu večernju molitvu moju.
Nakon njezine smrti, ova kratka i dirljiva pjesma postala je mnogo više no samo skladba za njenu djecu. Nije dugo potrajalo, i ona se pretvorila u večernju molitvu koju su djeca u gradovima i selima tiho pjevušila, spremajući se na spavanje. “Isuse, nježni Pastiru, čuj me! Blagoslovi večeras svoje malo janje!”
Prije mnogo stoljeća, svijet je već čuo slične riječi tihe molitve predanja tom istom Pastiru. Koliko je samo umornih srca našlo svoju utjehu u riječima 23. psalma!
Jahve je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.
Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Jahvinu ću domu prebivati
kroz dane mnoge.
Kada bi Isus trebao danas sve ponovo učiniti kao prije dvije tisuće godina, bi li opet izjavio: “Ja sam pastir dobri!” Ili bi nam se drugačije predstavio: Ja sam dobri psihoterapeut; ili ja sam dobri odvjetnik; ili ja sam dobri policajac? Što je to, uopće, dobri pastir? Može li ta prastara metafora i dalje biti snažan odgovor na suvremene probleme? Poslušajmo sve što je Isus o tome rekao: “Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce. Najamnik, koji nije pastir i komu ne pripadaju ovce, kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi te ih vuk grabi i razgoni. To je zato što je najamnik i što mu nije stalo do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem ovce svoje i ovce poznaju mene… i ja dajem život svoj za ovce.” Znači li to da je netko poput Isusa bio spreman umrijeti za životinje?
Nekoliko tjedana kasnije, Krist je pojasnio svoju usporedbu: “Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje… Nazvao sam vas prijateljima.” Ne radi se ovdje, dakle, o pastiru koji život polaže za ovce, već o Božanskom prijatelju koji se žrtvuje za svoje prijatelje. Manje od dvadeset i četiri sata nakon što je izgovorio te riječi, Isus je umro na rimskom križu. Tada i na tom mjestu otkrila se istina da je polaganje života najviši dar besmrtne, neograničene i bezuvjetne ljubavi.
Ovo je dobra vijest za slomljene ljude, jer Prijatelj koji je položio svoj život za nas ujedno je i prijatelj koji može pokupiti slomljene komade našeg života. Njegovo krvavo, iscrpljeno tijelo na Golgoti više nam je no dostatan dokaz da znamo kako on nije samo iskusio bolne dubine naše razbijenosti, već je i stekao pravo da kao Pastir prikupi naš život u jednu novu, savršenu cjelinu. Znate li što to znači? To znači da nema potrebe da sami ležite i krvarite u noći. Vrijeme je da se prepustite vodstvu iskusnog Pastira. On vas naziva svojim prijateljima. On vas zna po imenu. Zašto mu uskraćujete svoj život? Kažite mu istinu. Podijelite s njime svoje boli, otvorite svoje srce i svoj život Kristu sada! Zamolite ga da prikupi komadiće vašeg života i izliječi vaše slomljeno srce!
Dogodilo se to prije mnogo godina na jednom velikom svečanom skupu u Engleskoj. Jedan od uglednih glumaca bio je te večeri zamoljen da ustane i recitira okupljenim gostima. Glumac je pristao i, kad se pojavio pred zvanicama, upitao je ima li, možda, tko neku posebnu želju, nešto što bi posebno želio čuti. Neki je stariji čovjek iz posljednjih redova podigao ruku i rekao: “Možete li nam, gospodine, izrecitirati 23. psalam, o Božanskom Pastiru?” Na to je veliki glumac samopouzdano odgovorio: “Zašto da ne, naravno da mogu. I kad budem završio, pozivam vas, moj stari prijatelju, da izađete i da to isto učinite!” Bilo je očito da je stariji čovjek ponešto zbunjen pozivom, ali je ipak dao svoj pristanak.
Obrazovani je glumac dojmljivo recitirao omiljeni psalam. Njegovom zvučnom glasu i intonaciji nije se moglo prigovoriti, način govora bio je odmjeren i veličanstven. Kad je završio, prolomio se buran pljesak.
Tada je stariji čovjek bio pozvan da stupi na pozornicu. Polako se probijajući kroz mnoštvo, napokon je stigao do mikrofona. Nakašljao se i počeo recitirati. Glas mu je bio hrapav i jedva čujan, naglašavanje nespretno. Kad je završio nije bilo pljeska – vladala je mrtva tišina. Sve glave su bile oborene. Niz mnoge obraze tekle su suze.
Nakon nekoliko trenutaka tišine, veliki je glumac ustao i duboko potresen izjavio: “Prijatelji moji, ja sam večeras govorio vašim očima i vašim ušima. Ali je ovaj čovjek potresao vaša srca.” Glumac je zastao: “Razlika je jasna. Ja znam psalam o Pastiru, a on poznaje tog Pastira!”
Zar nije vrijeme da upoznate dobrog Pastira koji će donijeti promjenu u vaš život? Ako ste vi spremni, vaš Prijatelj vas čeka!
Dwight Nelson