Jedan znanstvenik sa čikaškog sveučilišta smatra da je u posljednjih dvadeset godina o Isusu napisano više nego u proteklih devetnaest stoljeća. Imao sam osjećaj da se ostvario preuveličan komentar na kraju Ivanova evanđelja: “A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.”
Gomila znanstvenih radova počela je djelovati na mene otupljujuće. Pročitao sam desetke izvještaja o etimologiji Isusova imena, rasprave o jezicima koje je poznavao, debate o tome koliko je dugo živio u Nazaretu ili Kafarnaumu ili Betlehemu. Svaka od životno stvarnih slika pretvorila se u nejasnu, neodređenu mrlju. Počeo sam slutiti da bi sam Isus bio zaprepašten mnogim prikazima koje sam čitao.
Istovremeno sam s velikom dosljednošću ustanovio da se magla naizgled dizala kad god bih se vratio samim evanđeljima. Poslije prevođenja i parafraziranja evanđelja, J. B. Phillips je napisao: “Pročitao sam na grčkom i latinskom mnoštvo mitova, ali ovdje nisam našao ni najmanju primjesu mita… Nijedan čovjek nije mogao napisati ovakve priproste i ranjive izvještaje ako iza njih nije postojao neki stvaran Događaj.”
Neke religiozne knjige odišu oporim mirisom promidžbe – ali ne i evanđelja. Marko opisuje ono što bi mogao biti najvažniji događaj u cjelokupnoj povijesti, događaj koji teolozi nastoje protumačiti riječima kao što su “pomirenje, okajanje, žrtva”, jednom rečenicom: “A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.” Pojavljuju se neobični, nepredvidivi prizori, poput onoga kad ga obitelj i susjedi žele ukloniti zbog sumnje da je lud. Ako pišete hagiografiju, zašto biste uključili ovakve prizore? Najvjerniji Isusovi sljedbenici obično se uspiju izvući samo češkanjem po glavi – Tko je taj momak? – više zbunjeno nego zavjerenički.
Sam Isus, kad su ga pitali, nije pružio čvrst dokaz svojeg identiteta. Istina, tu i tamo dao je nagovještaje, ali je isto tako, nakon poziva da pruži dokaz, odgovorio: “Blago onom tko se ne sablazni o mene.” čitajući ove izvještaje, teško je naći nekoga tko se oko nečega ne sablazni. Evanđelja u priličnoj mjeri odluku vraćaju čitatelju. Ona djeluju više kao krimić (kako je to istaknuo Alister McGrath) nego kao crtež koji nastaje povezivanjem točaka. U ovoj značajki evanđelja našao sam novu snagu.
Čini mi se da sve smišljene teorije o Isusu, koje su se spontano javljale od dana njegove smrti, samo potvrđuju zadivljujući rizik koji je Bog preuzeo kad se ispružio na stolu za seciranje – rizik koji je izgleda rado preuzeo. Ispitajte me. Istražite me. Vi odlučujete…
Što sam više proučavao Isusa, to je teže postalo definirati ga. Gotovo ništa nije rekao o rimskoj okupaciji, glavnom predmetu razgovora među sunarodnjacima, a ipak je uzeo bič da istjera neznatne špekulante iz židovskog hrama. Zahtijevao je poslušnost Mojsijevom zakonu, a proglašavali su ga kršiteljem zakona. Mogao je osjećati bolnu sućut za stranca, a istovremeno svog najboljeg prijatelja oštro ukoriti: “Nosi se od mene, sotono!” Imao je beskompromisna stajališta o bogatašima i raspuštenim ženama, ali su i jedni i drugi voljeli njegovo društvo.
Jednoga dana čuda bi jednostavno istjecala iz Isusa, dok bi sljedećeg dana manjkava vjera naroda spriječila djelovanje njegove sile. Jednog bi dana iznosio pojedinosti o svom drugom dolasku; drugog dana ne bi znao ni dana ni časa. U jednom bi trenutku pobjegao pred uhićenjem, dok bi mu u drugome nemilosrdno išao u susret. Govorio je rječito o mirotvorstvu, a onda je svojim učenicima rekao da nabave mačeve. Njegove ekstravagantne tvrdnje o sebi stavljale su ga u središte proturječnosti, ali kad bi učinio nešto stvarno čudotvorno, nastojao je to prikriti. Kao što je rekao Walter Wink: da Isus nije nikad živio, mi ga ne bismo bili u stanju izmisliti.
Dvije riječi ne bismo nikad mogli primijeniti na Isusa iz evanđelja: dosadan i predvidljiv. Kako se onda dogodilo da je crkva ukrotila takvu ličnost – i uspjela, kako je to rekla Dorothv Savers, “vrlo djelotvorno obrezati pandže Lavu Judinu, pretvorivši ga u pristalog kućnog ljubimca za blijede kapelane i pobožne stare gospođe”?
Nitko tko sretne Isusa više ne ostaje isti.
Philip Yancey
(preuzeto iz knjige “Isus kakvog nisam poznavao”)