Hoće li ikada našim planetom zavladati pravednost? To je pitanje na koje većina ljudi odgovara negativno, ne samo iz ironije, nego i zbor ranijeg, gorkog iskustva, koje ljude čini realistima u promatranju stvarnosti. Kad pogledamo unatrag i obazremo se na vjekovne ljudske pokušaje uvođenja pravednosti koji su završavali katkad u još gorim
nepravednostima, ne možemo, čini nam se, i ništa drugo reći osim kratkog i jasnog “ne”.
Ovoga puta uradit ćemo jedno sistematično izlaganje izvornog značenja gorespomenutog teksta, kako bismo vidjeli što su rani kršćani vjerovali o budućnosti našega svijeta. Navedeni biblijski redak dio je poglavlja kojega tumači nazivaju Petrova apokalipsa, jer iznosi apostolovo nadahnuto viđenje konačne budućnosti Zemlje.
Apokalipsa (tj. otkrivenje) ujedno je i apostolov odgovor na realiste”u dijelu rane Crkve, koji su se već tada otvoreno pitali: Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer i otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja.”(3,4). Iako njih Petar naziva podrugljivim izrugivačima koji se povode za svojim požudama, nama ostaje da – dvije tisuće godina nakon Petra – odgovorimo na pitanje što to očekujemo u ovome svijetu koji je isti kao što bijaše od početka stvorenja. Je li svijet u kojem prebiva pravednost samo obična utopija, u najdoslovnijem smislu te znamenite filozofske kovanice, dakle, mjesto koje ne postoji, ne-mjesto (u-topia)?
I, još bitnije pitanje, što zapravo očekujemo? Kako bismo pronašli taj kršćanski odgovor na ova temeljna i zakučasta pitanja, izložimo što nam kaže Petrov tekst.
Egzegeza
Poštena analiza teksta, to jest, egzegeza, znači detaljno objašnjavanje izvornog značenja svake riječi.
“obećanje” (epangelma) – ovu je riječ bolje prevesti s “navještaj”, dakle, vijest o nečemu što će se tek zbiti. “Podrugljivi izrugivači”ne vjeruju obećanju (epangelia) Kristova dolaska, ne vjeruju onome što navješćuju Petar i ostali apostoli. Kod Petra, međutim, obećanje nije “obećanje o Kristu”, nego “njegovo obećanje” – možda je zato i napravljena ta mala jezična razlika (epangelma/epangelia), neprevediva na naš jezik. Drugim riječima, Petar vjeruje u obećanje zato što je to Kristovo osobno obećanje; Petar vjeruje obećanju jer vjeruje Kristu.
Stoga, razlika između izrugivača i Petra jest u tome što oni obećanje procjenjuju na temelju vlastitog iskustva svijeta koji je isti kao otprije, dok Petar procjenjuje obećanje na temelju poznavanja Onoga koji je to obećanje dao. Petar ne misli da se svijet sam po sebi mijenja, da će on nekakvom vlastitom unutarnjom logikom doći do ostvarenja pravednosti, nego je to izravno Božje djelo. Kada će se to dogoditi, Petar ne može reći, znajući da je pred Bogom “jedan dan … kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (3,8-9). Bitno je zamijetiti da je ljudska neobraćenost, osobito duhovna slabost kršćana (“strpljiv prema vama“), razlogom odugovlačenja Dolaska.
“iščekujemo” (prosdokomen) – kao i u našem prijevodu, ne radi se tek o običnom čekanju; grčki izvornik ustvari više upućuje na jedno aktivno čekanje, na čekanje koje, ako se tako može reći, ide u susret očekivanome. Već je u prethodnom retku (3,12) ova riječ dana, doduše, ne kao glagol, nego kao particip, i zanimljivo je da ju tamo nalazimo u paru: “iščekujući i pospješujući”. S obzirom da Dan Gospodnji ne dolazi zbog neobraćenosti, vrijedi i obratna logika – obraćenje, “sveto življenje i pobožnost” na neki način ubrzava Dolazak. Stoga kršćansko iščekivanje očito znači aktivnost, a ne pasivnost. Aktivno je čekanje kada, primjerice, odemo ususret nekome koga očekujemo, ne čekajući lijeno kući da se očekivani sam pojavi. Takvim aktivnim dočekivanjem ili (još bolje), pričekivanjem, mi i pokazujemo želju da do susreta što prije dođe, a i doslovce pridonosimo što skorijem susretu.
“nova nebesa i zemlju novu” – ovdje Petar priziva riječi proroka Izaije (65,17 i 66,22). “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju””Jer, kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom – riječ je Jahvina – tako će vam ime i potomstvo trajati.” Izaijine riječi o “novom nebu i novoj zemlji” nadahnuće su i drugim novozavjetnim recima, osobito Otkrivenju 21,1, ali, iako manje eksplicitno, i tekstovima poput Druge Korinćanima 5,17 (“Staro uminu, novo, gle, nasta!”).
Nebo i zemlja jesu zapravo sveukupnost fizičkog, materijalnog svijeta – prvi redak Biblije “U početku stvori Bog nebo i zemlju”(Postanak 1,1) jednostavno znači da je Bog stvorio cjelokupnu fizičku stvarnost. Upravo ta fizička stvarnost, prema Druga Petrova 3,12 bit će promijenjena dolaskom “Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena,raspasti i počela, užarena, rastaliti.” Ne može se zanemariti doslovnost i dramatičnost Petrovih riječi, ali treba vidjeti da stvaranje nove fizičke realnosti nema svrhu u sebi, nego u stvaranju (možemo li reći nove?) pravednosti. Jer, problem i nije u fizičkoj, nego u duhovnoj stvarnosti.
“pravednost prebiva” – pravednost (dikaiosine) ključan je termin, jer objašnjava smisao radikalnih promjena cjelokupne realnosti. Pravednost treba tumačiti u smislu pravednih međuljudskih odnosa. “Pravda”, cedaka, u Starome zavjetu znači prije svega odnose u kojima nema bogatih gospodara s jedne strane i siromašnih potlačenih s druge. Izaija 5,7 tuguje zbog nepravednih odnosa i vapaja potlačenih u Izraelu njegova vremena. Danijel 4,24 poziva moćnog i prebogatog Nabukodonozora na pravedna djela i milosrđe prema siromasima. Oba ova starozavjetna retka pozivaju na pravednost u kontekstu bliskosti Božjeg suda. Ono što Petar, zajedno s prvim kršćanima očekuje, jest svijet u kojemu više neće biti potrebe za pozivom na pravednost, nego će ta pravednost “prebivati”, stanovati među ljudima.
U najkraćem, Petar očekuje svijet u kojemu nitko neće biti bogat nauštrb tuđeg siromaštva, niti će više biti ikakvoga tlačenja. Ovo prebivanje pravednosti upućuje i na njezino trajanje, što opet zaziva Izaijine riječi (60,21): “Svi u tvom narodu bit će pravednici, i posjedovat će zemlju dovijeka…”.
Odgovori na pitanja
Što, ustvari, kršćani (aktivno, kako rekosmo) očekuju? Očito da kršćanstvo čeka nešto što sada ne postoji, što, zapravo, već tisućljećima ne postoji, i u tom smislu, kršćanstvo je “realistično”. Ali to što sada ne postoji, treba doći jednoga dana i u to se vjeruje zbog vjerodostojnosti Davatelja obećanja. Naglasak u tom iščekivanju jest na novim međuljudskim odnosima, na novoj harmoniji u kojoj više neće biti obespravljenih i siromašnih. Novo nebo i novo zemlja jesu novo društvo koje prekida s tlakom i nepravednošću svih ranijih društava.
Je li to, onda, utopija? Kršćani nisu jedini u povijesti koji su prizivali takvo novo društvo, ne treba sad podsjećati na nedavni krah jedne takve utopije. Ako ispunjenje ovog iščekivanja vežemo striktno za ljudske napore, onda je kršćanstvo nezrela i možebitno opasna utopija. Ako, pak, kršćanstvo shvatimo u kontekstu Božjeg navještaja, onda je kršćanska vjera – i to vjera u smislu povjerenja, a ne u smislu religije – utemeljena na Božjem, a ne ljudskom djelovanju. Onima kojima je Bog istinska realnost, štoviše, temelj sve realnosti, Božje je obećanje istinito i neopozivo, te poziva svakoga tko istinski vjeruje da u tom smislu već sada radi na ostvarenju pravednosti, koja će se ipak, u potpunosti, ostvariti tek danom Gospodnjega dolaska.
Željko Porobija