Dualizam i monizam – Dva osnovna učenja o čovjekovoj naravi

Postoje dva osnovna kršćanska gledanja na čovjekovu budućnost koja proizlaze iz dva bitno različita nauka o čovjekovoj naravi. Prvo je zasnovano na vjerovanju u besmrtnost duše, a drugo na vjerovanju u uskrsnuće tijela. U svojoj znanstvenoj studiji The Nature and Destiny of Man, (Čovjekova narav i budućnost) Reinhold Niebuhr ¹ smatra da bitno različita kršćanska vjerovanja o čovjekovoj naravi i njegovoj budućnosti proizlaze iz dva osnovna pogleda: (1) klasičnog i (2) kršćanskog ili biblijskog.² Prvi se oslanja na grčku filozofiju, a drugi na biblijski nauk.

Klasični dualizam. Klasični nauk o čovjekovoj naravi uglavnom proizlazi iz spisa Platona, Aristotela i stoika. Ove filozofije naglašavaju razliku između materijalnih i duhovnih sastavnica čovjekove naravi. Prema Platonovoj zamisli čovjekova narav ima jednu i drugu komponentu. Materijalna je tijelo koje je prolazno i u biti zlo, dok je duhovna komponenta duša (psyche) ili um (nous), koji su vječni i dobri. Ljudsko je tijelo prolazno i smrtno, dok je ljudska duša trajna i besmrtna. Prigodom smrti duša se oslobađa tamnice tijela u kojoj je neko vrijeme bila zatvorena.

Povijesno gledano ova popularna kršćanska misao bila je pod snažnim utjecajem ovog dualističkog, nebiblijskog razumijevanja čovjekove naravi. Tijekom srednjeg vijeka vjerovanje u zagrobni život promicano je literaturom i umjetničkim praznovjernim prikazivanjima blaženstva svetaca i mučenja grešnika. Danas se takvo vjerovanje na spretniji način promiče preko medija, okultista, “znanstvenog” istraživanja o doživljajima bliske smrti i kontaktiranja s duhovima umrlih od strane new agea. Posljedica je da pitanje tijela i duše izaziva nezamislivo zanimanje čak i medu vodećim znanstvenicima različitih vjerskih opredjeljenja.

Nije lako procijeniti koliko su po kršćansko vjerovanje i postupke bile dalekosežne posljedice klasičnog gledišta o čovjekovoj naravi.

Biblijski holizam. Biblijski nauk o čovjekovoj naravi je holistički, odnosno monistički. Biblija naglašava jedinstvo tijela, duše i duha, s tim što je svako od njih dio nedjeljivog organizma. Prvo, holističko gledište na čovjekovu narav određeno je vjerovanjem da je stvaranje ovog materijalnog svijeta, uključujući i ljudsko tijelo, “veoma dobro” (Postanak 1,31). Nema dualizma ni proturječja između materijalnog i duhovnog, tijela i duše, mesa (puti) i duha, jer je sve dio Božjeg stvaranja. Izbavljenje je obnova cijele osobe, tijela i duše, a ne spašavanje duše odvojene od tijela.

Druga suprotnost klasičnom gledištu jest da čovjek po svojoj naravi nije bio stvoren besmrtan, već sa sposobnošću da postane besmrtan. Ljudska bića nemaju smrtno tijelo i besmrtnu dušu; ona imaju holističko smrtno tijelo i dušu koji mogu postati besmrtni. Besmrtnost je Božji dar onima koji prihvate Njegovu ponudu spasenja. Oni koji odbace Božji plan za svoje spasenje na kraju će doživjeti vječno uništenje, a ne vječne muke u trajno gorećem paklenom ognju. Razlog je jednostavan. Besmrtnost se daje kao nagrada spašenima, a ne kao odmazda nespašenima.

Ovo je srž Božje Radosne vijesti. Premda su Adam i Eva stvoreni smrtni (s mogućnošću da postanu besmrtni jedenjem ploda sa stabla života), pa se i mi danas rađamo smrtni, ako prihvatimo Božji dar vječnog života možemo dobiti besmrtnost. Besmrtnost je Božji dar, a ne nešto urođeno čovjeku. Ona je uvjetovana našom spremnošću da prihvatimo Božje milostive odredbe za spašavanje naše cjelokupne naravi, tijela i duše. Stoga biblijsko stajalište govori o uvjetnoj besmrtnosti jer je ponuđena sukladno Božjim odredbama i uvjetima.

Dualisti pokazuju zabrinutost. Ovakvo tumačenje izazvalo je ozbiljnu zabrinutost kod dijela onih koji zaključuju da je njihovo tradicionalno dualističke razumijevanje čovjekove naravi ozbiljno napadnuto i potkopano.

Suvremeni biblijski znanstveni radovi uzrokuju “egzistencijalnu zabrinutost” kod milijuna iskrenih kršćana koji su uvjereni da prigodom smrti njihove bestjelesne duše idu na Nebo. Svaki napad na tradicionalno njegovana vjerovanja može biti katastrofalan. Pa ipak, bez izljeva snažnih emocija, kršćani koji prihvaćaju normativni autoritet Svetog pisma moraju biti spremni ponovno ispitati tradicionalna vjerovanja i, ako ustanove da su nebiblijska, promijeniti ih.

Na primjer, mnogi su ogorčeno napali Oscara Cullmanna zbog njegove knjige Immortalitv of the Soul or Resurrection of the Dead? (Besmrtnost duše ili uskrsnuće umrlih?) O tome je on pisao: “Nijedna moja publikacija nije izazvala takvo oduševljenje ili takvo nasilno neprijateljstvo.” ³ Cullman tvrdi da napadi nisu utemeljeni na egzegetskim dokazima, već na emotivnim, psihološkim i sentimentalnim razmatranjima…

Što za sobom povlači dualizam?

Posljedice po doktrinu. Klasični dualistički nauk o čovjekovoj naravi ima velike doktrinarne i praktične posljedice. Na primjer, vjerovanje da u trenutku smrti duša odlazi u raj, pakao ili čistilište, počiva na vjerovanju da je duša po naravi besmrtna i da smrću nadživljava tijelo. To znači da se, ako se dokaže da je urođena besmrtnost duše nebiblijska misao, popularna vjerovanja o raju, čistilištu i paklu trebaju radikalno mijenjati i čak odbaciti.

Vjerovanje da nakon smrti duše svetih odlaze u blaženstvo raja potaklo je katoličko i pravoslavno vjerovanje u posredničku ulogu Marije i svetaca. Ako su duše svetih na Nebu, moguće je pretpostaviti da mogu posredovati u prilog grešnika na Zemlji. Zato se pobožni kršćani mole Mariji i svecima da posreduju za njih. Takav postupak je suprotan biblijskom nauku da je “jedan posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus” (1. Timoteju 2,5). A još je važnije da se cjelokupno naučavanje o posredničkoj ulozi Marije i svetaca mora odbaciti kao crkvena izmišljotina, ako duša ne nadživi tijelo i ne može funkcionirati odvojeno od tijela. Ozbiljno preispitivanje biblijskog nauka o čovjekovoj naravi može imati zastrašujuće posljedice po dugo njegovana kršćanska vjerovanja.

Jednako tako je vjerovanje da nakon smrti duše onih kojima se može oprostiti prelaze u čistilište, dovelo do naučavanja kako Crkva na zemlji ima pravo primijeniti Kristove zasluge i zasluge svetaca na duše koje pate u čistilištu. Ovo se postiže davanjem oproštajnica, odnosno ukidanja vremenske kazne zahvaljujući oprostu grijeha. Takvo je vjerovanje dovelo do skandalozne prodaje oproštajnica, što je izazvalo pojavu protestantske reformacije.

Reformatori su nauk o čistilištu odbacili kao nebiblijski, ali su sačuvali nauk o neposrednom prijelazu duše pojedinca nakon smrti u stanje savršenog blaženstva (Nebo) ili u stanje trajnog kažnjavanja (pakao). I opet, ako se pokaže da je vjerovanje u preživljavanje i funkcioniranje duše odvojeno od tijela nebiblijsko, onda se popularno vjerovanje o čistilištu, oproštajnicama i odlasku duše na Nebo ili u pakao također mora odbaciti kao crkvena izmišljotina.

Djelo što su ga reformatori započeli uklanjanjem čistilišta sada bi trebalo dovršiti redefiniranjem raja i pakla sukladno Svetom pismu, a ne crkvenoj tradiciji. Jako je malo vjerojatno da bi takvu monumentalnu zadaću danas mogla izvršiti bilo koja protestantska crkva. Svaki pokušaj prilagođivanja ili odbacivanja tradicionalnih doktrina često se tumači kao izdaja vjere i može izazvati raskol i odcjepljenje. Ovu vrlo visoku cijenu većina crkava nije spremna platiti.

Besmrtnost duše oslabljuje nauk o Kristovom drugom dolasku. Tradicionalni dualizam pridonio je i slabljenju adventne nade. Vjerovanje da duše uzlaze na Nebo može zasjeniti i potisnuti očekivanje drugog dolaska.

Ako prigodom smrti duša vjernika odmah uzlazi u blaženstvo raja da bude s Gospodinom, teško da je moguće imati stvaran osjećaj očekivanja da Krist siđe i uskrisi svete koji spavaju. Ovakvo razmišljanje gotovo da i ne ostavlja nikakvo zanimanje za Gospodnji dolazak i uskrsnuće tijela.

Pogrešna shvaćanja o budućem svijetu. Klasični je dualizam također potaknuo pogrešne ideje o budućem svijetu. Popularno shvaćanje raja kao duhovnog odmarališta postavljenog negdje u svemiru, u kojem će proslavljene duše provoditi vječnost u neprekidnom razmišljanju i meditiranju, više je nadahnuto Platonovim dualizmom nego biblijskim realizmom.

Praktične posljedice. Na praktičnoj razini klasično dualističko gledište o čovjekovoj naravi poticalo je njegovanje duše odvojeno od tijela i potiskivanje fizičkih težnji i zdravih prirodnih poticaja. Nasuprot biblijskom stajalištu da je Božje stvaranje bilo dobro, uključujući i tjelesna zadovoljstva, srednjovjekovna duhovnost promicala je trapljenje tijela kao način da se postigne božanski cilj svetosti. Sveci su bili asketi koji su se prvenstveno posvećivali životu razmišljanja – vita contemplativa, odvajajući se od života rada – vita activa. Budući da se spasenje duše smatralo važnijim od očuvanja tijela, fizičke potrebe tijela bile su često zanemarene ili čak potiskivane.

Pojava suvremenog sekularizma. Neki znanstvenici tvrde da je klasični dualizam doveo do pojave suvremenog sekularizma i progresivne erozije kršćanskog utjecaja na društvo i kulturu. ⁴

Oni vide vezu između sekularizma i razlike između naravi i milosti kako ju je definirao Toma Akvinski. Prema njemu u ovome svijetu prirodno je prosuđivanje dovoljno za življenje prirodnim životom, dok je milost potrebna za življenje duhovnim životom i za postizanje cilja spasenja. Tako je skolastička razlika između tijela i duše omogućila podjelu života na dvije različite razine: vita activa i vita contemplativa, ili, mogli bismo reći, na svjetovan i duhovan život. Naglašena razlika između tijela i duše dovodi do toga da su kršćani golema životna područja, moralne vrijednosti i znanja prepustili snagama sekularizma i humanizma. Dakle, država, a ne crkva, treba se brinuti o obrazovanju, znanosti, tehnologiji, gospodarskim sustavima, socijalnim i političkim problemima te općoj kulturi i javnim vrijednostima. Podjela čovjeka na tijelo i dušu dovela je do pojave svakovrsnih lažnih dihotomija u čovjekovu životu.

Što za sobom povlači biblijski holizam?

Pozitivno gledanje na fizičko i duhovno. Biblijski holistički nauk o čovjekovoj naravi, prema kojem su naše tijelo i duša nedjeljiva cjelina koju je Bog stvorio i otkupio, zahtijeva da se pozitivno odnosimo prema fizičkim i duhovnim elementima života. Mi slavimo Boga ne samo svojim umom već i svojim tijelom, jer je naše tijelo “hram Duha Svetoga” (l. Korinćanima 6,19). Sveto pismo nas savjetuje da prinesemo “svoja tijela za žrtvu živu” (Rimljanima 12,1 DF). To znači da način na koji postupamo sa svojim tijelom odražava duhovno stanje naše duše. Ako svoje tijelo kaljamo alkoholom, duhanom, drogama ili nezdravom hranom, mi ne kaljamo svoje tijelo samo fizički, već i duhovno kaljamo dušu. Briga za cijelu osobu. Biblijski holizam upućuje na vođenje računa o cijeloj osobi.

U svojem propovijedanju i poučavanju Crkva mora zadovoljiti ne samo duhovne potrebe duše, već i fizičke potrebe tijela. To znači da treba poučavati ljude kako da sačuvaju emocionalno i fizičko zdravlje.

Ovaj pristup ne sastoji se samo u spašavanju “duša” ljudi, već i u poboljšanju njihovih životnih uvjeta djelovanjem na područjima kao što su zdravlje, prehrana, odgoj i obrazovanje. Cilj treba biti da služimo svijetu, a ne da ga izbjegavamo. Problemi društvene pravde, rata, rasizma, siromaštva i gospodarske neravnoteže trebaju biti predmet brige onih koji vjeruju da Bog radi na obnovi čitavog čovjeka i cijelog svijeta…

Biblijski realizam. Biblijski holistički nauk o čovjekovoj naravi utječe i na naše razumijevanje budućeg svijeta. Biblija budući svijet ne smatra nekim eteričnim rajem u kojem će proslavljene duše provoditi vječnost obučene u bijele haljine, pjevati, čupkati harfine žice, moliti se, ganjati oblake i jesti božansku hranu. Namjesto toga Biblija opisuje uskrsle svete kako nastanjuju Zemlju koja će pri Gospodnjem dolasku biti očišćena, preobražena i usavršena (2. Petrova 3,11 -13; Rimljanima 8,19-25; Otkrivenje 21,1). “Nova nebesa i nova zemlja” (Izaija 65,17) nisu neko udaljeno i beznačajno duhovno odmaralište negdje tamo u svemiru, već sadašnje nebo i zemlja vraćeni u svoje prvobitno savršenstvo.

Za žaljenje je što je ovaj konkretan, zemaljski pogled na Božji novi svijet, prikazan u Svetom pismu, uglavnom izgubljen i nadomješten popularnom pobožnošću s eteričnim, spiritualiziranim shvaćanjem Neba. Za ovo drugo trebamo zahvaliti utjecaju Platonovog dualizma, a ne biblijskog realizma.

Zaključak. Povijesno gledano postoje dva glavna, radikalno različita gledišta o čovjekovoj naravi. Jedno je nazvano klasičnim dualizmom, a drugo biblijskim holizmom. Dualističko gledište tvrdi da se čovjekova narav sastoji od materijalnog, smrtnog tijela i duhovne, besmrtne duše. Ova posljednja nadživljava smrt tijela i prelazi u raj, čistilište ili pakao. Pri uskrsnuću duša se sjedinjuje s tijelom. Ovo dualističko shvaćanje izvršilo je golem utjecaj na kršćansku misao i život djelujući na gledište koje ljudi imaju o čovjekovu životu, ovom sadašnjem svijetu, otkupljenju i budućem svijetu. U naše vrijeme klasični je dualizam izložen napadima biblijskih stručnjaka, crkvenih povjesničara, filozofa i znanstvenika. Biblijski stručnjaci su ispitali antropološke izraze i tekstove pa su zaključili da biblijski nauk o čovjekovoj naravi uopće nije dualistički, već jasno holistički. Mnogi glasovi iz različitih smjerova danas potvrđuju da je dualizam out, a holizam in.

Kratki osvrt na biblijski nauk o čovjekovoj naravi pokazao je temeljnu važnost ovog predmeta za čitav niz kršćanskih vjerovanja i pravila života. Stoga je nužno da ponovo marljivo ispitamo što Biblija stvarno naučava o ovom važnom predmetu.

Samuele Bacchiocchi
__________________________________________