Da li su Isusove biografije pouzdano sačuvane za nas?

“Bit ću iskren”, rekao sam Metzgeru. “Kad sam prvi put saznao da nema sačuvanih originala Novog zavjeta, bio sam stvarno skeptičan. Pomislio sam, ako je sve što imamo kopije kopija kopija, kako mogu imati bilo kakvo pouzdanje da Novi zavjet, koji danas imamo, ima bilo kakve sličnosti s onim što je prvobitno napisano? Kako vi odgovarate na to?”

“To nije problem koji je jedinstven za Bibliju; to je pitanje koje možemo postaviti i za druge dokumente koji su došli do nas iz starih vremena”, odgovorio je. “Ali, ono što Novi zavjet ima u svoju korist, naročito u usporedbi s drugim drevnim spisima, je neprevaziđen broj kopija koje su ostale do danas.”

“Zašto je to značajno?” upitao sam.

“Što češće imate kopije koje se međusobno slažu, naročito ako dolaze iz različitih zemljopisnih oblasti, to ih više možete unakrsno provjeravati kako biste utvrdili na što je ličio originalni dokument. Jedino bi se slagale vraćanjem generacijski unazad u obiteljskom stablu koje predstavlja porijeklo rukopisa.”

“U redu”, rekao sam, “mogu razumjeti da posjedovanje velikog broja kopija s različitih mjesta može pomoći. Ali, što je sa starošću dokumenata? Svakako je i to značajno, zar ne?”

“Upravo tako”, odgovorio je. “I to je još jedna stvar koja ide u prilog Novog zavjeta. Imamo kopije koje su nastale nekoliko generacija od pisanja originala, dok je u slučaju drugih drevnih tekstova, možda pet, osam ili deset stoljeća prošlo između originala i najranije sačuvane kopije. Pored grčkih rukopisa, također imamo prijevode Evanđelja na druge jezike iz relativno ranog vremena – na latinski, sirijski i koptski. I pored toga, imamo ono što bi se moglo zvati sekundarnim prijevodima, koji su načinjeni malo kasnije, kao što su armenski i gotski. I mnoštvo drugih – gruzijski, etiopski, veliki broj.”

“Kako to pomaže?”

“Zato što čak i kada danas ne bi smo imali grčke rukopise, spajanjem informacija na osnovu ovih prijevoda relativno ranog datuma, mogli bi u stvari reproducirati sadržaj Novog zavjeta. Pored toga, čak i da smo izgubili sve grčke rukopise i prve prijevode, i dalje bi smo mogli reproducirati sadržaje Novog zavjeta na osnovu velikog broja navoda i komentara, propovijedi, poslanica i ostalog, koji potječu od prvih crkvenih otaca.”

Iako je to izgledalo impresivno, bilo je teško procijeniti taj dokaz neovisno. Bio mi je potreban neki kontekstkako bih bolje procijenio jedinstvenost Novog zavjeta. Kakav je, pitao sam se, on u usporedbi s drugim dobro poznatim starim djelima?

Brdo rukopisa
“Kada govorite o velikom broju rukopisa”, rekao sam, “kako je to u suprotnosti s drugim drevnim knjigama koje znanstvenici rutinski prihvaćaju kao pouzdane? Na primjer, recite mi nešto o spisima pisaca iz Isusovog vremena.”
Pošto je očekivao pitanje, Metzger se pozvao na neke rukom zapisane bilješke koje je ponio sa sobom.

“Razmotrimo Tacita, rimskog povjesničara koji je napisao “Anale kraljsvskog Rima” oko 116. godine”, počeo je. “Njegovih prvih 6 knjiga danas postoji u samo jednom rukopisu, koji je prepisan oko 850. godine. Knjige od 11. do 16. nalaze se u drugom rukopisu koji datira iz 11. stoljeća. Knjige od 7. do 10. su izgubljene. Tako postoji velika praznina između vremena kada je Tacit pronalazio svoje informacije i zapisivao ih, i jedinih postojećih kopija.”

“Što se tiče povjesničara Josifa Flavija, iz prvog sroljeća, imamo 9 grčkih rukopisa njegovog djela “Hebrejski rat”, a te kopije su napisane u 10, 11. i 12. stoljeću. Postoji latinski prijevod iz 4. stoljeća i srednjovjekovni ruski materijal iz 11. ili 12. stoljeća.”

Ti brojevi su bili iznenađujući. Postoji samo najtananija nit rukopisa koja povezuje ta drevna djela sa suvremenim svijetom. “Radi usporedbe”, upitao sam, “koliko novozavjetnih grčkih rukopisa danas postoji?”

Metzgerove oči su se raširile. “Više od 5.000 je uneseno u katalog”, rekao je sa entuzijazmom, a glas mu se povisio za oktavu. To je bilo brdo rukopisa u usporedbi s mravinjacima Tacita i Josifa Flavija!

Da li je to neobično u drevnom svijetu? Koji mu se rukopis približava po brojnosti?” upitao sam.

“Količina novozavjetnog materijala je skoro zbunjujuća u usporedbi s drugim antičkim djelima”, rekao je. “Poslije Novog zavjeta, najveći broj rukopisnih svjedočanstava postoji za Homerovu “Ilijadu”, koja predstavlja bibliju starih Grka. Danas postoji manje od 650 grčkih rukopisa. Neki su prilično fragmentarni. Došli su do nas iz 2. i 3. stoljeća nove ere i iz sljedećih stoljeća. Kada imate u vidu da je Homer sastavio svoj ep oko 800. godine prije nove ere, možete vidjeti da postoji veoma velika praznina.”

“Veoma velika” je bila preblaga izjava; to je bilo tisuću godina! U stvari, nije bilo usporedbe: rukopisni dokazi za Novi zavjet su bili nadmoćni kada se postave pored drugih cijenjenih starih spisa – djela koja suvremeni znanstvenici bez problema prihvaćaju kao autentične.

Moja znatiželja o rukopisima Novog zavjeta je potaknuta, pa sam zamolio Metzgera da mi opiše neke od njih.

“Najraniji su papirusni fragmenti, koji su predstavljali pisani materijal načinjen od biljke papirusa koja je rasla u močvarama delte Nila u Egiptu”, rekao je. “Sada postoji 99 fragmentarnih dijelova papirusa koji sadrže jedan ili više odjeljaka ili knjiga Novog zavjeta.”

“Najznačajniji rukopisi koji su izašli na svjetlost dana su “Biblijski papirusi” Chestera Beattya, otkriveni oko 1930. godine. Među njima, „Biblijski papirus Beattya broj 1“ sadrži dijelove četiri Evanđelja i Djela apostolskih, a datira se na 3. stoljeće. Papirus broj 2, koji potječe iz oko 200. godine, sadrži velike dijelove osam Pavlovih poslanica, kao i dijelove Poslanice Hebrejima. Papirus broj 3. ima veliki dio Knjige Otkrivenja i potječe iz 3. stoljeća.”

“Sljedeću grupu značajnih papirusnih rukopisa je kupio švicarski bibliofil M. Martin Budmer. Najraniji među njima, koji potječe otprilike iz 200. godine, sadrži oko dvije trećine Evanđelja po Ivanu. Drugi papirus, koji sadrži dijelove Evanđelja po Luci i Ivanu, potječe iz 3. stoljeća.”

Ovdje je već praznina između pisanja Isusovih biografija i najranijih rukopisa bila krajnje mala. Ali, koji jenajstariji rukopis koji posjedujemo? Koliko blizu se vremenski, pitao sam se, možemo približiti prvobitnimspisima, koje stručnjaci nazivaju “autografima”?

Djelić koji je promijenio povijest
“Od cjelokupnog Novog zavjeta”, rekao sam, “koji je najraniji dio koji posjedujemo danas?”

Metzger nije morao razmišljati o odgovoru. “To bi bio fragment Evanđelja po Ivanu, koji sadrži materijal iz 11. poglavlja. Sadrži pet stihova – tri na jednoj strani, dva na drugoj – veličine je oko 6,5 sa 9 cm”, rekao je.

“Kako je otkriven?”

“Kupljen je u Egiptu još 1920. godine, ali je godinama ostao neprimijećen među sličnim fragmentima od papirusa. Tada je 1934. godine, K. H. Roberts sa Oxforda, razvrstavao papiruse u biblioteci John Rylands u Manchesteru u Engleskoj. Odmah je prepoznao to kao očuvani dio Evanđelja po Ivanu. Mogao ga je datirati na osnovu stila pisanja.”

“I kakav je bio njegov zaključak?” upitao sam. “Koliko unazad se kreće?”

“Zaključio je da potječe između 100. i 150. godine. Mnogi drugi čuvani paleografi, kao što su sir Frederic Kenyon, sir Harold Bell, Adolf Deissmann, W. H. P. Hatch, Ulrich Wilcken, i drugi, složili su se s njegovom procjenom. Deissmann je bio uvjeren da fragment potječe u najmanju ruku iz vremena vladavine kralja Hadrijana, koji je vladao od 117. do 138. godine, ili čak cara Trajana, koji je vladao od 98. do 117. godine.”

To je bilo zaprepašćujuće otkriće. Razlog: skeptični njemački teolozi u posljednjem stoljeću su uporno tvrdili da četvrto Evanđelje nije sastavljeno u najmanju ruku prije 160. godine – predaleko od događaja Isusovog života da bi imalo veći povijesni značaj. Utjecali su na generacije znanstvenika koji su odbacivali pouzdanost ovog Evanđelja. “To svakako odbacuje ovo mišljenje”, komentirao sam.

“Da, odbacuje”, rekao je. “Ovdje imamo vrlo rani fragment kopije Evanđelja po Ivanu koji je bio u upotrijebi širom kršćanske zajednice duž Nila u Egiptu, daleko od Efeza u Maloj Aziji, gdje je Evanđelje vjerojatno prvobitno sastavljeno.”

Nalazi su doslovno ponovo napisali popularnu povijest, pomjerajući sastavljanje Evanđelja po Ivanu daleko bliže danima u kojima je Isus hodao zemljom. U glavi sam memorirao da trebam provjeriti s arheologom da li bilo koji drugi nalazi podržavaju povjerenje koje možemo imati u četiri Evanđelja.

Obilje dokaza
Dok papirusni rukopisi predstavljaju najranije kopije Novog zavjeta, također postoje drevne kopije napisane na pergamentu, koji je bio načinjen od kože ovaca, koza i antilopa.

“Imamo ono što se naziva uncijalni rukopisi, koji su cjelokupni napisani velikim grčkim slovima”, objasnio je Metzger. “Danas imamo 306 takvih rukopisa, od kojih se neki mogu datirati unazad do 3. stoljeća. Najznačajniji od njih je ’Codex Sinaiticus’, koji predstavlja jedini potpuni Novi zavjet napisan uncijalnim slovima, i ’Codex Vaticanus’, koji nije potpun. Oba potječu iz oko 350. godine.”

“Novi stil pisanja, koji je više kurziv po prirodi, javio se približno 800. godine. On se naziva minuskulnim i imamo 2.856 takvih rukopisa. Zatim postoje i lekcionari koji sadrže novozavjetni rukopis u redoslijedu po kome se trebalo čitati u prvim crkvama, u određeno vrijeme tijekom godine. Ukupno 2.403 njih je uvedeno u katalog. To čini ukupan zbir grčkih rukopisa od 5.664.”

“Pored grčkih dokumenata”, rekao je, “postoje tisuće drugih drevnih rukopisa Novog zavjeta na drugim jezicima. Postoji 8.000 do 10.000 rukopisa latinske Vulgate, plus ukupno 8.000 na etiopskom, slovenskom i armenskom. Sve ukupno postoji oko 24.000 rukopisa. ”

“Kakvo je onda vaše mišljenje?” upitao sam, želeći jasno potvrditi ono što sam mislio da čujem.

“Na osnovu mnoštva rukopisa i vremenske praznine između originala i naših prvih kopija, kako Novi zavjet stoji u odnosu na druga dobro poznata djela iz drevnih vremena?”

“Krajnje dobro”, odgovorio je. “Možemo imati veliko povjerenje u vjerodostojnost s kojom je ovaj materijal došao do nas, naročito u usporedbi s bilo kojim drugim drevnim književnim djelom.”

Takav zaključak dijele istaknuti naučnici širom sveta. Preminuli F. F. Bruce, istaknuti profesor Univerziteta u Manchesteru, u Engleskoj, i autor djela “Novozavjetni dokumenti: Da li su pouzdani?” (The New Testament Documents: Are They Reliable?), rekao je: “Ne postoji nikakva drevna literatura u svijetu koja ima tako obilnu i dobru tekstualnu potvrdu kao Novi zavjet.”¹

Metzger je već spomenuo ime ser Frederica Kenyona, bivšeg direktora Britanskog muzeja i autora djela “Paleografija grčkih papirusa” (The Paleography of Greek Papyri). Kenyon je rekao da “ni u jednom drugom slučaju interval između sastavljanja knjige i datuma najranijih rukopisa nije toliko kratak kao kod Novog zavjeta.”²

Njegov zaključak je bio: “Posljednja osnova za bilo kakvu sumnju da su rukopisi došli do nas onakvi kakvi su prvobitno napisani je sada uklonjena.”³

Međutim, što je sa neslaganjima između različitih rukopisa? U danima prije pojave brzih strojeva za fotokopiranje, rukopise su marljivo ručno prepisivali pisari, slovo po slovo, riječ po riječ, liniju po liniju, procesom koji je bio otvoren za greške. Sada sam želio usredotočiti se na to – da li su te greške pri prepisivanju načinile naše suvremene Biblije nepopravljivo prožete netočnostima.

Ispitivanje grešaka
“Sa sličnostima u načinu na koji se grčka slova pišu i sa primitivnim uvjetima pod kojima su pisari radili, izgledalo bi neizbježno da se greške pri prepisivanju uvuku u tekst”, rekao sam.

“Upravo tako”, suglasio se Metzger.

“I u stvari, zar ne postoji desetine tisuća varijacija među drevnim rukopisa koje imamo?”

“Upravo tako.”

“Zar to, dakle, ne znači da ne možemo imati povjerenja u njih?” upitao sam, zvučeći više optužujuće nego istraživački.

“Ne gospodine, ne znači”, Metzger je odgovorio odlučno. “Dopustite mi da prvo kažem sljedeće: naočale nisu otkrivene do 1373. godine u Veneciji, a siguran sam da je astigmatizam postojao među drevnim pisarima. To je bilo dalje usloženo činjenicom da je pod bilo kakvim okolnostima bilo teško čitati izblijedjele rukopise sa kojih se dio mastila oljuštio. Postojale su i druge nezgode – nepažnja pisara, na primjer. Tako da su se, iako je većina pisara bila strogo pažljiva, greške provlačile.”

“Ali”, brzo je dodao, “postoje faktori koji se suprotstavljaju tome. Na primjer, ponekad bi se pamćenje pisara poigravalo sa njim. Između vremena koje mu je bilo potrebno da pogleda tekst, a zatim da zapiše te riječi, redoslijed riječi je mogao biti promijenjen u njegovoj glavi. Mogao je napisati prave riječi, ali u pogrešnom redoslijedu. To nije ništa alarmantno, pošto je grčki, za razliku od engleskog, neovisan od redoslijeda riječi.”

“Što znači…”, potaknuo sam ga.

“Što znači da u engleskom predstavlja veliku razliku ako kažete, ’pas je ugrizao čovjeka’ ili ’čovjek je ugrizao psa’ – redoslijed je važan u engleskom. Ali u grčkom, to nije slučaj. Jedna riječ funkcionira kao subjekt rečenice bez obzira na kom mjestu stoji u rečenici; zbog toga značenje rečenice nije promijenjeno, ako su riječi van onoga što smatramo pravilnim redoslijedom. Tako da određene varijacije među rukopisima postoje, ali su generalno takve varijacije bez posljedica. Razlike u sricanju slova bi bile drugi primjer.”

Pa ipak, veliki broj “varijanti”, ili razlika između rukopisa, je problematičan. Vidio sam procjene koje se kreću i do 200.000 njih.⁴

Međutim,Metzger je osporavao značaj te cifre.

“Broj zvuči ogroman, ali je donekle obmanjujući zbog načina na koji su varijante prebrojane”, rekao je. On je objasnio da ako je samo jedna riječ pogrešno napisana u 2.000 rukopisa, to je brojano kao 2.000 varijanti. Okrenuo sam se najznačajnijem pitanju. Koliki je broj crkvenih učenja ugrožen zbog ovakvih varijanti? “Ne znam ni za jedno učenje koje je ugroženo”, odgovorio je uvjereno. “Ni za jedno?”

“Ni za jedno”, ponovio je. “Kada Jehovini svjedoci dođu na vaša vrata i kažu: ’Vaša Biblija griješi u King James verziji 1. Ivanovoj 5,7-8, u kojoj se kaže: „Otac, Riječ i Sveti Duh; i ovo je troje jedno.“ Oni će reći: „To se ne nalazi u najranijim rukopisima.” “I to je prilično točno. Mislim da se te riječi nalaze u samo oko 7 ili 8 kopija, koje sve potječu iz petnaestog ili šesnaestog stoljeća. Priznajem da to nije dio onoga što je pisac 1. Ivanove nadahnuto napisao.”

“Ali, to ne odbacuje čvrsto svjedočanstvo Biblije o doktrini o Trojstvu. Prilikom Isusovog krštenja, Otac govori, njegov voljeni Sin se krštava, a Sveti Duh se spušta na njega. Na kraju 2. Korinćanima, Pavao kaže: ‘Milost Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga neka je sa svima vama!.’ Postoje mnoga mjesta na kojima je Trojstvo predstavljeno.”

“Tako da varijacije, kada se pojave, teže da budu neznatne, a ne suštinske?”

“Da, da, to je točno, i znanstvenici rade veoma pažljivo pokušavajući ih razriješiti vraćajući se na originalno značenje. Značajnije varijacije ne obaraju nijedno učenje crkve. Bilo koja dobra Biblija sadrži napomene koje će obavijestiti čitatelje na različita čitanja riječi koje su od bilo kakvog značaja. Ali ponovo, one su retke.”

Toliko retke da su naučnici Norman Geisler i William Nix zaključili: “Ne samo da je Novi zavjet preživio u više rukopisa od bilo koje druge knjige iz drevnih vremena, već je preživio u čistijem obliku od bilo koje druge velike knjige, obliku koji je 99,5% čist.”⁵

Međutim, čak iako je točno da je prenošenje Novog zavjeta tijekom povijesti bilo bez presedana po svojoj pouzdanosti, kako znamo da imamo cjelokupnu sliku?

Što je sa optužbama da su crkveni sabori odstranili podjednako zakonita dokumente jer im se nije sviđala slika Isusa kakvu su ti dokumenti prikazivali? Kako znamo da 27 knjiga Novog zavjeta predstavlja najbolju i najpouzdaniju informaciju? Zašto naše Biblije sadrže Evanđelja po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ali su mnoga druga drevna Evanđelja – Evanđelje po Filipu, Evanđelje Egipćana, Evanđelje istine, Evanđelje o rođenju Marije – isključena?

Došlo je vrijeme da se okrenemo pitanju o “kanonu”, izrazu koji potječe od grčke riječi koja znači “pravilo”, “norma”, ili “standard” i koji opisuje knjige koje su postale prihvaćene kao zvanične u crkvi i uključene u Novi zavjet.⁶ Metzger se smatra vodećim autoritetom u toj oblasti.

“Veliki stupanj suglasnosti”
“Kako su zvaničnici prve crkve odredili koje će se knjige smatrati autoritativnim, a koje će biti odbačene?” upitao sam. “Koje su kriterije koristili prilikom određivanja koje dokumente treba uključiti u Novi zavjet?”

“U osnovi, rana crkva je imala tri kriterija”, rekao je. “Prvo, knjige moraju imati apostolski autoritet – to jest, ili su ih morali napisati sami apostoli, koji su bili očevici onoga o čemu piše u knjigama, ili sljedbenici apostola. Tako da u slučaju Marka i Luke, iako oni nisu bili među 12 apostola, po ranoj predaji Marko je bio Petrov pomoćnik, a Luka prijatelj apostola Pavla.”

“Drugo, postojao je kriterij suglasnosti s onim što se zvalo ’pravilo vjere’. To jest, da li je dokument bio suglasan sa osnovnom kršćanskom predajom koju je crkva priznavala kao normu. I treće, postojao je kriterij da li je dokument imao rasprostranjeno prihvaćanje i upotrebu u crkvi.”

“Oni su samo primijenili te kriterije?” zapitao sam.

“Pa ne bi bilo točno reći da su ti kriteriji jednostavno primijenjeni na mehanički način”, odgovorio je.

“Svakako su postojala različita mišljenja kojem kriteriju treba dati najveću težinu.”

“Međutim, ono što je zadivljujuće je da iako su granice kanona ostale neizmijenjene izvjesno vrijeme, u stvari je postojao veliki stupanj suglasnosti u vezi većeg djela Novog zavjeta u prva dva stoljeća. To je bilo točno za veoma različite zajednice razbacane na širokom prostoru.”

“Prema tome”, rekao sam, “četiri Evanđelja koja danas imamo u Novom zavjetu su ispunila te kriterije, dok druga nisu?”

“Da”, rekao je. “To je bio, ako mogu tako reći, primjer ’opstanka najsposobnijih’. Govoreći o kanonu, Arthur Darby Nock je obično govorio svojim studentima na Harvardu: ’Putovi kojima se najviše putuje u Europi su najbolji putovi; zbog toga su toliko prometni.’ To je dobra usporedba. Britanski komentator William Barclay je rekao to na sljedeći način: ’Jednostavna je istina reći da su knjige Novog zavjeta postale kanonske jer ih nitko nije mogao spriječiti u tome’.”

“Možemo biti uvjereni da se nijedna druga knjiga ne može usporediti s Novim zavjetom u pogledu značaja za kršćansku povijest ili učenje. Kada se proučava rana povijest kanona postaje vidljivo da Novi zavjet sadrži najbolje izbore Isusove povijesti. Oni koji su utvrdili granice kanona su imali jasnu i uravnoteženu perspektivu Evanđelja o Kristu.”

“Samo pročitajte te druge dokumente. Ona su napisana kasnije od četiri Evanđelja, u drugom, trećem, četvrtom, petom čak i šestom stoljeću, dugo poslije Isusa, i prilično su banalna. Oni nose imena – kao što je Evanđelje po Petru i Evanđelje po Mariji – koja nisu povezana s njihovim pravim autorstvom. S druge strane, četiri Evanđelja u Novom zavjetu su uz zapanjujuću jednoglasnost brzo prihvaćena kao autentična u priči koju govore.”

Ipak, znam da neki liberalni znanstvenici, najuvaženiji članovi skupa “Seminara o Isusu”, vjeruju da Evanđelje po Tomi treba postaviti na jednak status s četiri tradicionalna Evanđelja. Da li je tajnovito evanđelje bilo žrtva političkih ratova unutar crkve, i na kraju bilo izbačeno zbog svojih nepopularnih učenja? Odlučio sam da je najbolje da ispitam Metzgera po ovom pitanju.

Isusove „tajne riječi“
“Dr. Metzger, da vas pitam, Evanđelje po Tomi, koje je bilo među Nag Hamadi dokumentima pronađenim u Egiptu 1945. godine, tvrdi da sadrži ’tajne riječi koje je živi Isus izgovorio, a Didimus Juda Toma zapisao’. Zašto ga je crkva izostavila?”

Metzger je temeljno bio upoznat sa ovim djelom. “Evanđelje po Tomi je izašlo na svjetlost u kopiji iz 15. stoljeća na koptskom, koju sam ja preveo na engleski”, rekao je. “Ono sadrži 114 izreka pripisanih Isusu, ali bez priče onoga što je činio, i izgleda da je napisano na grčkom u Siriji oko 140. godine. U nekim slučajevima mislim da ovo Evanđelje korektno izvještava o onome što je Isus rekao, uz blage izmjene.”

To je svakako bila zanimljiva izjava. “Molim vas da to objasnite”, rekao sam.

“Na primjer, u Evanđelju po Tomi Isus kaže: ’Grad sazidan na visokom brdu ne može se sakriti.’ Ovdje je pridjev ’visok’ dodat, ali ostalo glasi kao i u Evanđelju po Mateji. Ili Isus kaže: ’Dajte caru carevo, dajte Bogu Božje, dajte meni što je moje.’ U ovom slučaju je posljednja fraza dodana.”

“Međutim, postoje neke stvari u Evanđelju po Tomi koje su potpuno strane kanonskim Evanđeljima. Isus kaže: ’Rascijepite drvo, ja sam tamo. Podignite kamen, i naći ćete me.’ To je panteizam – ideja da je Isus svuda u materiji ovog svijeta. To je suprotno od svega što se nalazi u kanonskim Evanđeljima.”

“Evanđelje po Tomi se završava izjavom: ’Neka Marija ide od nas, jer žene nisu dostojne da žive.’ Navedeno je da Isus kaže: ’Gle, ja ću je voditi da bih je načinio muškarcem, kako bi i ona mogla postati duh živi, ličeći na vas muškarce. Jer svaka žena koja se načini muškarcem, ući će u kraljevstvo nebesko.’”

Metzgerove obrve su se podigle kao da je bio iznenađen onim što je upravo izgovorio. “To nije Isus koga znamo iz četiri kanonska Evanđelja!” rekao je nedvosmisleno.

Upitao sam: “Što je sa optužbom da je crkva namjerno izbacila Evanđelje po Tomi u nekoj vrsti zavjere da ga ušutka?”

“To jednostavno nije povijesno točno”, uslijedio je Metzgerov odgovor. “Ono što su sinodi i sabori radili u petom stoljeću i poslije je bila potvrda onoga što su već prihvatili i visoki zvaničnici i obični kršćani. Nije točno reći da je Evanđelje po Tomi izbačeno zbog predrasude djela savjeta; pravi način je da se kaže da je Evanđelje po Tomi isključilo samo sebe! Ono nije bilo usklađeno s drugim svjedočanstvima o Isusu koja su prvi kršćani prihvatili kao istinita.”

“Znači da se vi ne bi ste složili sa bilo kim tko bi pokušao izdignuti Evanđelje po Tomi na isti status kao i četiri Evanđelja”, rekao sam.

“Da, nikako se ne bih složio. Mislim da je rana crkva načinila pravilan čin odbacujući ga. Prihvatiti ga sada, bilo bi, kako se meni čini, kao prihvatiti nešto što je manje vrijedno od drugih Evanđelja”, odgovorio je, “nemojte me pogrešno shvatiti. Mislim da je Evanđelje po Tomi zanimljiv dokument, ali da je pomiješan sa panteističkim i antifeminističkim izjavama koje svakako treba odbaciti”.

“Trebate shvatiti da kanon nije bio rezultat niza takmičenja u kojima je učestvovala crkvena politika. Kanon prije predstavlja odabir koji je nastao uslijed intuitivnog uvida ondašnjih kršćana. Oni su mogli čuti glas Božjeg Pastira u Evanđelju po Ivanu; mogli su ga čuti samo na prigušen i iskrivljen način u Evanđelju po Tomi, pomiješan s gomilom drugih stvari.”

“Kada je kanon proglašen, on je samo potvrdio ono što je opća osjetljivost crkve već odredila. Vidite, kanon je prije spisak autoritativnih knjiga nego autoritativni spisak knjiga. Ti dokumenti nisu izveli svoj autoritet na osnovu toga što su odabrani; svaki od njih je imao autoritet prije nego što ih je bilo tko skupio. Prva crkva je jednostavno slušala i osjetila da su to autoritativni opisi.”

“Reći sada da su se kanoni javili tek pošto su sabori i sinodi iznijeli te proglase, bilo bi kao reći: ’Hajdemo skupiti nekoliko glazbenih akademija i objaviti da je Bachova i Beethovenova glazba divna.’ Ja bih rekao: ’Hvala vam! Znali smo to i prije nego što ste to objavili.’ Znali smo to zbog osjećaja što je dobra glazba, a što nije. Isto je i sa kanonom.”

Čak i pored toga, istakao sam da su neke novozavjetne knjige, naročito Poslanica Jakovljeva, Poslanica Hebrejima i Otkrivenje, bile sporije prihvaćene u kanon od ostalih. “Da li trebamo zbog toga biti sumnjičavi prema njima?” upitao sam.

“Po mom mišljenju, to pokazuje samo koliko je crkva bila pažljiva”, odgovorio je. “Oni nisu nesmotreno skupljali svaki dokument koji je sadržao bilo što o Isusu. To pokazuje razmatranje i pažljivu analizu.”

“Naravno, čak i danas dijelovi sirijske crkve odbijaju prihvatiti knjigu Otkrivenje, pa ipak su ljudi koji pripadaju toj crkvi kršćani. S moje točke gledišta, ja prihvaćam knjigu Otkrivenje kao veličanstveni dio Svetog Pisma.”

Odmahnuo je glavom. “Mislim da oni osiromašuju sebe ne prihvaćajući je.”

“Nenadmašni” Novi zavjet
Metzger je bio uvjerljiv. Nisu ostale nikakve ozbiljne sumnje u pogledu toga da li je novozavjetni tekst bio pouzdano sačuvan tijekom stoljeća. Jedan od Metzgerovih istaknutih prethodnika na Teološkom fakultetu u Princetonu, Benjamin Warfield, koji je imao četiri doktorata i koji je predavao sustavnu teologiju do svoje smrti 1921. godine, rekao je to na sljedeći način:

“Ako usporedimo sadašnje stanje teksta Novog zavjeta s bilo kojim drugim drevnim spisima, moramo… objaviti da je zadivljujuće točan. Toliko je velika bila briga s kojom je Novi zavjet kopiran – briga koja je bez sumnje nastala iz istinitog poštovanja prema njegovim svetim riječima…. Novi zavjet je nenadmašan među drevnim spisima po čistoći svog teksta prenošenog i održavanog u upotrebi.”⁷

U pogledu vrste dokumenata koji su uneseni u Novi zavjet, generalno nisu postojali nikakvi ozbiljni sporovi o autoritativnoj prirodi 20 od 27 novozavjetnih knjiga – od Evanđelja po Mateju do Poslanice Filimonu, plus 1. Poslanica Petrova i 1. Poslanica Ivanova. To naravno uključuje četiri Evanđelja koja predstavljaju Isusove biografije.⁸ Ostalih sedam knjiga, iako su provjeravane izvjesno vrijeme od strane prvih crkvenih vođa, “konačno su i potpuno priznate od strane crkve”. ⁹

Što se tiče “pseudoepigrafa”, umnožavanja Evanđelja, poslanica i apokalipsi u prvih nekoliko stoljeća nakon Isusa – uključujući Evanđelja po Nikodemu, Barnabi, Bartolomeju, Andriji, Pavlove poslanice Laodikejcima, Stjepanovo Otkrivenje, i druga – one su bile “maštovite i heretičke… niti originalne, niti vrijedne u cjelini”, i “praktično nijedan ortodoksni otac, kanon ili sabor” ih nije smatrao za mjerodavne, niti da zaslužuju uključivanje u Novi zavjet.¹⁰

U stvari, prihvatio sam Metzgerov izazov i pročitao sam veliki broj njih. U usporedbi s pažljivim, razboritim, preciznom kvalitetom očevidaca u Evanđelju po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ova djela zaista zaslužuju opis koji im je dao Euzebije, povjesničar rane crkve: “Potpuno apsurdna i bezbožna.”¹¹

Ona su bila predaleko od Isusovih propovijedi da bi doprinijela bilo što značajno mom istraživanju, pošto su napisana tek u 5. i 6. stoljeću, i njihove često mitske osobine ih diskvalificiraju kao povijesno pouzdane…

Dok smo stajali, zahvalio sam se dr. Metzgeru na njegovom vremenu i stručnoj procjeni. On se toplo nasmijao i ponudio me otpratiti niz stepenice. Nisam mu htio dalje oduzimati njegovo subotnje popodne, ali mi moja znatiželja nije dozvolila da napustim Princeton, a da ne razmotrim preostalo pitanje.

“Sve te decenije učenja, istraživanja, pisanja udžbenika, bavljenja sitnim pojedinostima teksta Novog zavjeta – kako je sve to utjecalo na vašu osobnu vjeru?” upitao sam.

“O”, rekao je, zvučeći obradovano da može govoriti o toj temi, “to je povećalo osnovu moje osobne vjere, vidjevši čvrstinu s kojom su ti materijali došli do nas, uz mnoštvo kopija, od kojih su neke veoma, veoma drevne.”

“Znači”, krenuo sam izustiti, “znanost nije razblažila vašu vjeru…”

Upao mi je u riječ prije nego što sam mogao dovršiti rečenicu. “Naprotiv”, naglasio je, “to ju je izgradilo. Cijelog svog života sam postavljao pitanja, kopao po tekstovima, istraživao temeljno, i danas sa sigurnošću znam da je moja vjera u Isusa dobro postavljena.”

Zastao je malo dok su mu oči ispitivale moje lice. Zatim je dodao, kako bi naglasio: “Veoma dobro postavljena.”

Lee Strobel

(iz knjige Case for Christ)
_________________________________