Smjestila sam se u fotelju i nazvala svoga oca. Znala sam da je kasno i da je vjerojatno već u krevetu, ali imala sam jaku potrebu da ga čujem. Ujutro rano je morao krenuti na put. Planirao je put od 2000 kilometara preći za dva dana. Imao je 78 godina i jako sam bila zabrinuta za njega.
Kada se javio, pitala sam ga je li završio pakiranje. Poručila sam da pozdravi naše rođake i neke prijatelje tamo gdje ide. Natjerala sam ga da mi obeća da neće voziti autostopere. Njegov glas mi je u tom trenutku bio tako dragocjen. Nisam željela da ode.
Razgovor se otegao, ali ja sam ga svojim pitanjima namjerno zadržavala. Poželjela sam da mogu ići s njim. Cijelim bi putem bila uz njega, čuvala ga i vratila ga natrag.
“Mislim da ću još pogledati posljednji Dnevnik i ići u krevet”, rekao mi je.
“Odmori se. Putuješ rano.”
Stanka. “Pa, dobro”, dodao je,”Vidimo se za nekoliko tjedana.”
“Dobro, tata. Čuvaj se.”
Bio je još mrak toga jutra. Otvorila sam vrata njezine sobe i na vrhovima prstiju prišla krevetu. Zamolila me je da je probudim prije no što krenem u zračnu luku. Lagano sam joj dodirnula ruku. “Zbogom, dušo. Ja idem.”
Vani je sniježilo i bila sam pomalo zabrinuta za vožnju po takvoj cesti. Moja se sedamnaestogodišnja kćer protegnula i ja sam joj opet dodirnula ruku. “Zbogom. Već je 5:45. Moram ići.” Trepnula je očima. “Zbogom, mama. Sretan put.”
“Hvala.”
“Čuvaj se.”
Obećala sam da ću se čuvati, iako nisam mogla utjecati na prohodnost ceste i sigurnost leta zrakoplova. Ovo je bila ružna strana putovanja. Odvajanje od onih koji me vole.
Još jednom je stisnula moju ruku. “Čuvaj se.”
Svoju smo najmlađu kćer toga dana odveli na željeznički kolodvor. Pred njom je bila nova školska godina, ali na novom sveučilištu, u drugom gradu. Na sebi je imala novu jaknu i nove cipele. Oči su joj se caklile. Izgledala je kao da cvjeta u proljeće. Voljela je taj grad i školu u koju ide. Bila je krajnje sretna, a ja krajnje utučena.
Glas preko razglasa je objavio vrijeme i mjesto odakle treba poći njezin vlak. Zagrlila sam je.
“Hoćeš li me konačno pustiti da odem?” smijala se od srca. Sad sam se i ja nasmijala. “Svakako. Sretan put!”
Još nekoliko koraka sam išla uz nju. Još jednom sam je čvrsto zagrlila. Zatim sam je pustila, a ona se još jednom blistavo nasmiješila. Ušla je u vagon i krenula kroz hodnik do svoga kupea. Prozori su bili otvoreni pa sam je pozvala. Provirila je kroz prozor.
“Volim te. Čuvaj se.”
Volim te.
Čuvaj se.
U našoj se obitelji ta dva izraza mogu često čuti. Oni, u stvari, znače isto: “Volim te. Sve bih učinio za tebe. Zato dobro pazi na sebe. Čuvaj se. Previše si mi dragocjen. Ne bih podnio da te vidim povrijeđenog. Ti si dio moga srca i ne mogu riječima opisati koliko te cijenim. Zato, čuvaj se. Volim te.”
Moje su se misli okrenule k Bogu, našem nebeskom Ocu, i k Isusu koji je postao jedno s nama, zauvijek vezan uz nas ljudskim tijelom. Oni su naša obitelj. Oni mnogo više nego mi znaju koliko je život težak i zabrinuti su zbog opasnosti koje postoje na putu njihove zemaljske djece. Zato nam i šalju te poruke ljubavi, ponovljene na tisuću različitih načina: Čuvaj se. Volim te. Sveto Pismo ih je puno.
“Ja ću biti s tobom… Nikada te neću napustiti niti ću te ostaviti… Samo budi odvažan i hrabar da sve učiniš vjerno prema naredbama… ne skreći od toga ni desno ni lijevo, da bi ti bilo sretno sve što poduzmeš… Nisam li ti zapovjedio: odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj.”
Drugim riječima, Bog nam govori: Volim te.
Zatim nas upozorava da se ne opustimo: “Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavo, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere!”
To znači: Volim te. Budi mudar.
Proučavaj Bibliju i moli se. Drži zakon koji sam ti dao; onih deset pravila koji ćete čuvati od tisuća opasnosti.
“Bdijte i molite, da ne padnete u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo.”
“Čuvaj se”, kaže Bog, “Volim te”.
Penny Estes Wheeler