Zamislite najsavršenije moguće jutro. Sjedite vani u udobnoj sjedalici pod veličanstvenom zelenom sjenom drveta. Sunce je pod takvim kutom da baca šarene lelujave sjene. Nije ni previše toplo ni previše hladno. Zrak nije ni miran ni vjetrovit. Leptiri plešu, ptice cvrkuću, a cvijeće ispunjava zrak svojim mirisom. Možda pored vas sjedi vaš dobar prijatelj ili vas mačić nasmijava igrajući se vašim vezicama. Ništa vas ne zabrinjava. Gledate u čiste bijele oblake na plavetnom nebu i pijuckate omiljeni napitak. Upijate svaku ugodnu tisućinku sekunde ovog savršenog trenutka.
Zatim zamislite kako taj trenutak traje onoliko koliko vi želite da traje – možda zauvijek – i dobit ćete samo blijedu, nesavršenu sliku onoga što je Bog spremio onima koji ga vole.
Bog je ovu zemlju učinio lijepom kako bi nam pokazao koliko nas voli. Kršćanska spisateljica Ellen G. White je napisala: “‘Bog je ljubav’ piše na svakom pupoljku što se rascvjetava, na svakoj vlati mlade trave. Ljupke ptice što ispunjavaju prostor veselim pjesmama, cvjetovi nježnih boja što mirišu u svojemu savršenstvu, bogato razlistano veličanstveno šumsko drveće – sve nam svjedoči o Božjoj očinskoj brižnosti i pažljivosti i o Njegovoj želji da usreći svoju djecu”. Na ovoj staroj zemlji ima dovoljno prave ljepote, prave ljubavi i duboke radosti da nam da predukus naročito lijepog života koji nam Bog priprema kada ovaj život završi.
Naš ne baš nebeski svijet
No, ja sam prilično siguran kako ni vi, kao ni ja, niste imali život ispunjen samo savršenim trenucima. Kao i svi ostali ljudi na našem planetu, iskusili smo gubitak, razočaranje, neuspjeh i tjelesnu i emotivnu bol. Veoma rano u životu bili smo prisiljeni shvatiti da ne možemo uvijek dobiti ono što želimo, a čak i kada dobijemo, to nas ne mora nužno učiniti sretnima.
Henry Wadsworth Longfellow je napisao, “Tvoja sudbina je jednaka sudbini sviju, u svakom životu mora pasti malo kiše.” Iako očekujemo razočaranje, nikada ga ne prihvaćamo, pogotovo kada se dotiče samog života – kada se ja, ili netko koga volim, suočava s grobom. Ukratko, lako je zamisliti svijet koji je mnogo bolji od ovoga.
Upravo takvo besprijekorno postojanje Bog je imao na umu kada je prvotno opremio i napučio Zemlju. Priča vam je poznata: Božji tek stvoreni svijet bio je zaražen grijehom te su od tada naši trenuci radosti prekinuti posljedicama grijeha. Ono što je zmija (koja je bila prerušeni zli anđeo Lucifer) obećala Evi da će se zbiti ako jede od zabranjenog drveta, to se i ispunilo: Adam i Eva, i svi mi koji smo potekli od njih, stekli smo spoznaju dobra i zla (Postanak 3,22). Tek nakon što je zavladalo zlo naši su praroditelji shvatili koliko im je prije bilo dobro.
Otada žalimo zbog pogrešnog izbora. Sada znamo za potrese, rak, ratove, glad, bankrot, ubojstva, rastave i mnoštvo drugih žalosti – no više bismo voljeli da za njih ne znamo.
Od svega samo najbolje
Kako će izgledati nebo? Možda imate svoju vlastitu mentalnu predodžbu koja potječe od slika ili crteža koje ste vidjeli. Jedan popularan scenarij (nerijetko pozadina za šale) prikazuje osobu koju kod bisernih vrata čeka Sveti Petar. Petar toj osobi daje bijelu haljinu, krila i krunu, te on ili ona provode vječnost na mekanom bijelom oblaku svirajući harfu.
Iako su ti elementi – krune, haljine, biserna vrata i ostalo – prisutni u Svetom pismu, oni nigdje ne prikazuju ovakvu sliku neba. Pretpostavljam da bi većini od nas cijela vječnost sviranja harfe vjerojatno bila prilično jednolična!
Ruralno nebo
Ono što je Bog zamislio bit će mnogo zanimljivije i vrjednije od toga. Prorok Izaija je, primjerice, zamišljao idiličan život nakon smrti, u kojem ljudi žive mirno, grade kuće i uzgajaju vlastitu hranu (Izaija 65,21). Čak i priroda će biti ukroćena. Izaija kaže da će nebo biti “miroljubivo kraljevstvo” (najdraži umjetnički motiv) u kojem će “vuk prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit… Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.” (Izaija 11,6.8).
Urbano nebo
Dok je Izaijin opis neba ruralan, Ivanov je izrazito urban. On opisuje grad velikih razmjera sagrađen od dragocjenih materijala – poput zlata, jaspisa i safira – koje je danas nemoguće koristiti u graditeljstvu. Znajući kakvu vrstu gradova njegovi čitatelji poznaju, Ivan prikazuje Sveti Grad okružen visokim, ukrašenim zidovima, iako naglašava da njegovi stanovnici ne trebaju zaštitu gradskih zidova. ‘Njegova se vrata nikada neće zatvarati danju’, kaže Ivan, ‘jer tu, naime, neće biti noći’ (Otkrivenje 21,25).
Uz veličanstvene građevine Ivan vidi i osobit gradski park: ‘Potom mi anđeo pokaza rijeku života, bistru kao kristal, koja istječe iz Božjeg i Janjetova prijestolja. Svuda između gradskog trga i rijeke rastu stabla života koja rađaju dvanaest puta: svakog mjeseca daju svoj plod’ (Otkrivenje 22,1.2).
Nije moguće reći jesu li Izaija i Ivan doista mislili do u pojedinosti opisati kako će nebo izgledati. Možda vam vječno uzgajanje voćnjaka ne bi bilo privlačno, a dvojim i to da je zlato baš najbolji opločni materijal! No jedno je sigurno: ono što nebo čini nebom neće biti hortikultura niti arhitektura već potpuna promjena u samoj naravi postojanja. Evo nekih promjena koje Bog obećava: Nema tuge ni žalosti: ‘On će otrti svaku suzu s njihovih očiju’ (Otkrivenje 21,4) i ‘u njemu više neće čuti ni plača ni vapaja’ (Izaija 65,19). Besmrtnost: ‘smrti više neće biti’ (Otkrivenje 21,4), i ‘tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom’ (Prva Solunjanima 4,17).
Potpuno ostvarenje svih naših nastojanja: ‘Izabranici moji dugo će uživati plodove ruku svojih. Neće se zalud mučiti’ (Izaija 65,22.23). Sveopći mir: ‘Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj’ (Izaija 11,9).
Nema zločina niti zlih ljudi: ‘Ništa nečisto nikada neće u nju ući; nijedan koji čini što je odurno i lažno’ (Otkrivenje 21,27).
Savršena sreća: ‘Prijašnje se više neće spominjati niti će vam na um dolaziti. Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram’ (Izaija 65,17.18). Ponovno ujedinjenje s voljenima: ‘I najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu’ (Prva Solunjanima 4,16.17)
Bog će obitavati s nama: ‘Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima’ (Otkrivenje 21,3). Naš slavni novi dom bit će sve ono što je Bog prvotno namjeravao s nama kada je stvorio ovaj svijet!
Ponovno učinjeno dobrim
Nedavno sam pročitao u novinskom izvješću jednu od mnogih tužnih priča sa Srednjeg istoka. Pogrešno usmjerena bomba pala je na kuću i ubila ženu i svu djecu. Patnja ovog oca bila je tako snažna, a ono što se dogodilo bilo je tako nepravedno da sam počeo shvaćati zašto se neki ljudi pitaju postoji li Bog u tako strašno zlom svijetu.
No, mi koji vjerujemo u Božju dobrotu nalazimo nadu u obećanjima iz Pisma. Bog će nam sve nadoknaditi! On će ublažiti našu tugu, vratiti izgubljeno i dati nam tako savršen život da se nećemo zadržavati na tragedijama koje smo ovdje doživjeli. Među blagoslovima koji su nam obećani nalazi se i prednost da ćemo vječnost provesti sa svojim Spasiteljem. Isus je rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto! Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja’ (Ivan 14,2.3). Nebo nije mitološko mjesto već blažena nada i vječni dom onima koji su svoje duše povjerili Bogu. Postoji stara pjesma koja kaže: ‘Taj svijet moj nije dom, ja prolaznik sam tu, a blago moje sve na nebu čeka me’. Bog je stvorio svijet na kojemu mi sada živimo i unatoč zagađenosti grijehom njegova preostala ljupkost potiče nas na očekivanje neba.
Mogu li se onda ovdje osjećati kao kod kuće kada znam da je sve što mi On priprema tako savršeno i tako bogato duhovnim vrijednostima, pa mi sve što ovdje vidim izgleda poput daleke tamne sjene?
Ja želim biti tamo. Nadam se da to želiš i ti!
Loren Seibold