“Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. I govoraše im: ‘Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama: da gledaju, gledaju – i ne vide, slušaju, slušaju – i ne razumiju, da se ne obrate pa da im se otpusti.'” (Marko 4,10-12)
Postoji najmanje 37 različitih prispodoba koje je Isus ispričao. Neke od tih priča ponavljaju se u tri Evanđelja, ali Ivanova knjiga ne sadrži niti jednu od njih.
Ljudi mogu slušati bez slušanja, ali nemoguće je čuti bez slušanja. Kad ljudi istinski čuju nekoga, uzimaju riječi u svoja srca. Riječi ostaju s njima dok razmatraju značenje i upijaju ono što je rečeno. Stvarno čuti nekoga uključuje opredijeljenost.
Farizeji su slušali Isusa kako govori, ali ga zapravo nisu čuli. Iako su možda razumjeli doslovno značenje Njegovih priča, nikada nisu shvatili dublje koncepte o Bogu i Njegovom kraljevstvu. Njegove su riječi ušle u njihove uši, ali nikad do njihovih srca, možda zato što su unaprijed odlučili da neće vjerovati onome što ima za reći. Njihova su srca bila otvrdnula protiv Njega.
Nakon što je ispričao priču o sijaču, Isus je objasnio svojim učenicima zašto je govorio u prispodobama. Citirao je proročanstvo iz Izaije koje se ispunilo u stavovima farizeja koji su po vlastitom izboru bili duhovno slijepi i gluhi.
Bog uvijek želi da se ljudi odvrate od svojih grijeha i da im bude oprošteno. Da su farizeji bili voljni čuti Isusa i uzeti Njegove riječi k srcu, Bog bi ih rado prihvatio. (Amazing Facts Daily Devotional)