“Odgovori joj Gospodin: Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” (Luka 10,41.42)
Pješačenje cijelom Apalačkom stazom jednako je usponu na Mt. Everest 16 puta.
Dovršena 1937., Apalačka staza počinje u Georgiji i prati planine Appalachian duž 3500 kilometara kroz 14 država, završavajući u Maineu. Benton Mackaye zamislio je stazu koja povezuje niz poljoprivrednih kampova duž grebena Apalačkog gorja, između najviših točaka na sjeveru (Mt. Washington u New Hampshireu) i jugu (Mt. Mitchell u Sjevernoj Karolini). Zamislio je stazu kao utočište od industrijalizacije, gdje ljudi mogu biti u doticaju s prirodom. na znakovima koji koji danas označavaju Apalačku stazu piše: “Za one koji traže zajedništvo s divljinom.”
Naći vrijeme za takvo druženje nije lako u našoj go-go-go kulturi. Ameriku su osnovali ljudi koji su težili za višim od onoga što im je mjesto rođenja nudilo. Od hodočasnika koji su se iskrcali kod Plymoutha do imigranata koji stižu i danas, Amerikanci žele više. I naporno radimo da to dobijemo.
Stoga se većina nas može poistovjetiti s Martom (Luka 10,38-42). Užurbano pripremajući večeru za Isusa, Marta je primijetila svoju sestru Mariju kako sjedi kod Isusovih nogu. “Gospodine,” zahtijevala je, “zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne!” Ali Isus je nježno podsjetio Martu da posao mora biti u ravnoteži s odmorom.
Poput nas, Marta je bila “radnik” – radije je radila za Isusa nego samo bila s Njim. Vrlo lako postanemo toliko obuzeti onim što radimo da zanemarimo zajedništvo s onim za koga to radimo. Ellen White, kršćanska autorica, to je ovako izrazila: “Mi moramo osobno čuti Njegov glas kako govori našim srcima. Kad svaki drugi glas prestane i kad mi u tišini čekamo, ta ‘tišina u duši’ čini da Božji glas postane razgovijetnijim.” (Ellen G. White, Služba liječenja, 58. str.) (Amazing Facts Daily Devotional)