„I Duh i Zaručnica govore: ‘Dođi!’ I tko ovo čuje, neka rekne: ‘Dođi!’ Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!“ (Otkrivenje 22,17)
Mnogi ljudi čekaju sve do samrtne postelje kako bi zatražili oproštaj od člana obitelji ili od prijatelja. Izgleda kako ljudi tek kada padnu u postelju, kada se razbole, ili se našu blizu smrti počinju razmišljati o svom životu ili utjecaju koji su širili među ljudima oko sebe. Bolnički kapelani mnogo puta primaju takve izjave samrtnika.
Zašto ljudi čekaju sve do kraja? Zašto odlažu sve dok ne postane prekrasno, da se bilo što popravi, da se uklone nezdrava osjećanja koja su uništila nečiji život? Zašto ne sređuju postojeće životne prilike i odnose, dok bi još mogli učiniti i neko dobro, umjesto čekanja trenutka u kome će se drugi makar bar malo zažaliti na njih? Zar to nije kukavičluk? Ne krije li se iza toga strah ili lažni ponos?
Ljudi se ne vole izložiti opasnosti kako bi ih netko prevario? Strah od toga kako ćemo izgledati nerazumno ili ispasti krivi, tako je snažan u nama da većina od nas provodi život praveći se kao da je sve u redu. Plašimo se priznati da smo krivi, da smo bili nerazumni pred drugima – posebno pred članovima svoje obitelji.
Međutim, tko je između ljudi, koji su ikada živjeli na Zemlji, makar prema ljudskim mjerilima najmanje branio svoje dostojanstvo i autoritet? Tko je izdržao potpuno poniženje kako bi obnovio odnos s vama i sa mnom? Krist, naravno! On se nikada nije ustručavao poniziti. Čak i onda kada su ljudi vikali: “Druge je spasio, sebe ne može spasiti!” (Marko 15,31)
Isus je postao najprezreniji Čovjek koji je ikada živio kako bi grešnici mogli doći k Njemu i zavoljeti Ga onako kao što je On volio njih. On je odnos s ljudima stavio ispred svoga ponosa. Pozvan da siđe s križa, On nam i danas upućuje svoj poziv da dođemo k Njemu, ne mareći što Ga ljudi odbacuju.
Knjiga otkrivenja, kao što smo vidjeli, puna je neobičnih priča i neobičnih stvorenja. Bilo bi lako steći utisak da rat, glad, bolesti, sudovi predstavljaju njenu osnovnu temu. Ali, naš današnji tekst nas podsjeća kako je osnovna tema cjelokupne knjige „Otkrivenje Isusa Krista“.
Otkrivenje nas podsjeća da smo spasenje u Kristu dobili po neusporedivoj cijeni (Otkrivenje 5,6; 12,11; 13,8). Međutim, nerazumnost ljudskog srca se buni protiv bilo čega što nije plaćeno ili zarađeno. Mi kao ljudi ne možemo podnijeti da smo krivi, da nam je Krist neophodan (Otkrivenje 3,17). Ipak, u Njegovoj žrtvi vidimo da nas naš lažni ponos navodi na odlaganje svog dana spasenja.
Gospode, pomozi nam prihvaćanje vode života koju nam besplatno nudiš. Naš nam ponos govori kako moramo učiniti nešto posebno već danas kako bismo zaslužili taj dar. Pomozi nam da se oslonimo na Tvoje staranje puno ljubavi i milosti. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)