„Moj subesjednik imaše mjeru, zlatnu trsku, da izmjeri grad, vrata njegova i zidine. Grad se stere u četvorini: dužina mu jednaka širini. On izmjeri trskom grad: dvanaest tisuća stadija – dužina mu i širina i visina jednaka. Izmjeri i njegove zidine: sto četrdeset i četiri lakta po čovjekovoj mjeri kojom je mjerio anđeo. Zidine su gradske sagrađene od jaspisa, a sam grad od čistoga zlata, slična čistu staklu.“ (Otkrivenje 21,15-18)
Biblija izgleda kao neki veliki ciklus; počinje prekrasnim, sigurnim i zaštićenim mjestom (Postanak 1,2); onda se pojavljuje grijeh, sumnja i neposlušnost (Postanak 3), a onda od početka pratimo priču o grijehu i neposlušnosti (Postanak 3. poglavlje) do kraja (Otkrivenje 20). Priča o Novom Jeruzalemu pokušava nam objasniti mir, sigurnost i spokojstvo koji će se pojaviti nakon uništenja grijeha (Otkrivenje 21). Biblija nam ne bi mogla predstaviti zaokruženu sliku bez Otkrivenja, niti bi Otkrivenje bilo potpuno bez svoja dva posljednja poglavlja.
Da li je Novi Jeruzalem istinski grad kao ovaj sadašnji? Ili je to samo simbol neopisive stvarnosti? Ako je sličan prastarim hebrejskim slikama slavne budućnosti, onda je više simboličan nego stvaran. Bog nikada nije namjeravao zadovoljiti radoznalost čitatelja prikazujući mu arhitekturu budućnosti, već mu je pružao duhovne pouke koje i danas mijenjaju život.
Tobija (apokrifna knjiga), opisuje Jeruzalem iz vremena posljetka čija su vrata od safira i smaragda, a čiji su zidovi i ulice popločane dragim kamenjem (Tobija 13,17.18). Međutim, ovaj opis je samo jedna od mnogih molitava koje Tobija upućuje Bogu. Prorok Izaija proriče temelje od safira, vrata od dragog kamenja i zidove od skupocjenog kamena (Izaija 54,11.12), ali je sve to napisano kako bi izrazilo slavu Bogu (Izaija 60,10-18). Prorok Zaharija, s druge strane, proriče da će Jeruzalem biti bez zidova, jer će sam Gospod biti zid od ognja oko njega (Zaharija 2,4.5). Prema tome, pretpostaviti da su svi ovi podaci doslovne prirode izgleda malo pretjerano.
Kakvu važnost ima ovo viđenje za nas koji živimo u ovo vrijeme sumnje? Slike su iz Ivanovog vremena i mjesta, ali je središnja tema jasna. Sve što su ljudska bića sanjala, čemu su se nadala, sada je postignuto, ali ne ljudskim naporima, već odnosom prema Janjetu. Taj odnos već sada započinje. Viđenje o budućem Novom Jeruzalemu usredotočuje naše misli i naša srca na ono što jedno što je doista važno.
Gospode, pomozi mi da se svakoga dana sjećam kako raj nije neki otok na Karibima, kako idealni grad nije neki suvremeni veliki grad, već da ću konačne nade i životne snove ostvariti ako se povežem s Tobom. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)