„Peti izli svoju čašu na prijestolje Zvijeri. I kraljevstvo joj prekriše tmine. Ljudi su grizli jezike od muke i hulili Boga nebeskoga zbog muka i čireva, ali se ne obratiše od djela svojih.“ (Otkrivenje 16,10.11)
Moja me djeca stalno podsjećaju da sada već pripadam “starijim osobama”. Jedna zanimljivost koju sam zapazio kod tih starijih osoba ogleda se u činjenici da se sve više vraćaju u svoju prošlost, čineći napore kako bi ostali ono što su nekada bili. Osoba koja je provela život trudeći se biti ljubazna i na blagoslov bližnjima postaje zaista ljubazna osoba, na blagoslov svojoj okolici. S druge strane, osoba koja je živjela okrenuta isključivo sebi i smatrala da je svet dužan osigurati joj život postaje sve sebičnija što je godine nose sve bliže kraju.
Sjećam se kako sam sa svojom suprugom kao pastor posjetio jednu stariju ženu. Žena je toga dana ležala u postelji i upitala da li je moja žena može nahraniti. Moja se supruga suglasila s molbom i prinijela joj tanjur toplih žitarica. Počela joj je zatim žlicom stavljati hranu u usta. Gladna je žena pohlepno jela. U jednom trenutku moja supruga nije joj uspjela pružiti hranu tako brzo kao što je očekivala, a bolesnica ju je žestoko ugrizla za zglob.
Sjećam se kako sam svom bratu pričao o tom događaju i rekao sam: “Želim se što je prije moguće osloboditi svojih mana. Ne bih želio postati sličan toj ženi kada ostarim!” Kao što sam već rekao, skloni smo svoje osobine iz mladosti u starosti mnogo očiglednije pokazivati zato što gubimo kontrolu nad sobom i što smo manje u mogućnosti glumiti pred drugima. Upravo ova naša karakteristika veoma utječe na sve ono što će se pri kraju ljudske povijesti zbivati na Zemlji.
Suočeni u ovom tekstu sa strašnim sudom, mogli bi smo očekivati od svakoga da će se pokajati. Međutim, neće biti tako pri kraju vremena. Neki čovjek, koji je preživio avionsku nesreću, kaže da je uvijek očekivao od ljudi koji se suočavaju sa smrću da zatraže Božju milost u tim posljednjem trenucima. Ali, dok se avion rušio, dok je pilot pokušavao nekako ga ispraviti, čuo je kako mnogi psuju i proklinju Boga. U svojim posljednjem trenucima, oni su samo slijedili naviku koju su razvili tijekom života.
Nije bitno da li će Bog odgovoriti sudom ili milošću, jer će neki i tako odbiti vjerovati, odbiti pokajati se, odbiti blagosloviti Gospodnje ime (Otkrivenje 16,9.11.12). Oni će biti slični pokvarenim Sodomljanima koji su se smijali Lotu, kada ih je pokušavao upozoriti na sud koji im predstoji. I tako će na kraju bezakonici umrijeti nepokajani suočeni s božanskim sudom. Time će pokazati duboko ukorijenjenu upornost i dubinu ljudske pobune protiv Boga.
Gospode, shvaćamo kao bi bilo veoma pogrešno bez pokajanja čekati kraj. Želimo već danas u svoj život ugraditi vrline, koje će se još mnogo jasnije pokazati, kada se budemo suočili s kriznim trenucima. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)