„I začujem iz hrama jak glas koji viknu sedmorici anđela: “Hajdete, izlijte sedam čaša gnjeva Božjega na zemlju! Ode prvi i izli svoju čašu na zemlju. I pojavi se čir, koban i bolan, na ljudima što nose žig Zvijerin i klanjaju se kipu njezinu.“ (Otkrivenje 16,1.2)
Da li su ova zla stvarna ili simbolična? Teško je to znati. Slike u Knjizi otkrivenja normalno zahtijevaju simbolično tumačenje. Veći dio knjige, posebno pečati i trube, imaju smisla jedino ako se protumači na simbolički način.
Simbolički, ova zla mogu predstavljati posljedice koje se javljaju kao rezultat grijeha. Stari zavjet ih naziva kletvama zavjeta. Čirevi iz prvog zla podsjećaju na gubu, simbol razornog djelovanja grijeha na dušu. Vode koje se pretvaraju u krv mogu se shvatiti i doslovno. Međutim, trebalo bi zamisliti potpuno odbacivanje zakona i reda ili čak izbijanje sveopćeg rata kada bi se moglo dogoditi takvu krvoproliće da oceanske vode postanu crvene kao krv. Ukoliko ovu sliku uzmete simbolički, ona može značiti da su oni koji su se predali grijehu izgubili pristup vodi života. Sunce koje prži moglo bi predstavljati pojačanu prijetnju Božje riječi, dok ukazuje na grijeh i poziva na suđenje onima koji se protive Bogu.
Zla mogu biti književni opis strašnog iskustva bezakonika koji pripadaju posljednjem naraštaju. Oni će patiti od rana i bolesti, izuzetne zagađenosti i klimatskih promjena koji su se potpuno otrgle čovjekovoj vlasti. Sve što je bilo učinjeno kako bi život učinilo vrijednim življenja, sada je potpuno nestalo.
Suvremeni ljudi ne vole razgovarati o Božjim sudovima. Oni smatraju da sudovi nisu ono što očekuju od svog božanstva. Međutim teologija Djeda Božićnjaka ne može se nositi sa životnom stvarnosti, sa zlom i naizgled besmislenih patnjama. Vjerovati da Bog treba biti blag, a nikada strog znači odricati Mu vlast nad svijetom punim stradanja. Suočavati se s teškoćama, bez saznanja da one u Božjem planu Imaju svoju svrhu dovodi samo do neizbježne ravnodušnosti. Bog koji nikada ne nameće svijetu sveopće sudove, nije Bog Biblije – bio bi to idol koji smo sami sebi načinili.
Ne trebamo misliti da se uvijek kada netko doživljava patnje radi u nekom obliku Božjih sudova. Neki zaista mogu pretrpjeti patnje kao sud, dok se drugi suočavaju s istim patnjama kao probom svoje vjere. Patnje nam rijetko otkrivaju svoju svrhu, ali uvijek skreću našu pažnju na Boga koji nam može pomoći da shvatimo razlog svojih stradanja. Zbog svih zala koja se događaju i preovladavaju u svijetu, ne bi nam trebalo biti teško povjerovati da su našem svijetu zaista neophodni božanski sudovi koji će uspostaviti pravdu i red na Zemlji.
Gospode, hvala Ti na čvrstini Tvoga karaktera koja će jednoga dana ispraviti sva zla na svijetu. Daj nam povjerenje kojim ćemo se osloniti na Tvoju vladavinu nad ovim svijetom! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)