„I začujem glas s neba: Piši! Od sada blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer prate ih djela njihova!“ (Otkrivenje 14,13)
Dja-Dja je bila jedina kršćanska u svom selu Tangouroubi. Svi ostali su prizivali duhove predaka. Prema svim vidljivim znacima njeno svjedočenje bilo je bez roda. Kada je starost ostavila svoje tragove na njenom tijelu više nije bila u stanju posjećivati svoju crkvu, koja je bila prilično udaljena od sela.
Jednoga dana Dja-Dja je izgubila svijest ispred svoje kolibe. Obitelj ju je unijela i smjestila na ležaj. Svi su znali da se vrijeme njene smrti približilo. U skladu s tradicijom plemena Lobi u Burkini Faso, uzeli su je u naručje kako bi joj olakšali prijelaz u drugi vid postojanja. Vjerovali su da će tako prevariti duhove i osigurati joj blaženo postojanje u Raju.
Dok su je pripadnici obitelji držali u naručju, Dja-Dja je došla k sebi. Shvativši što se događa, ali i animistički prizvuk događanja, uzviknula je: “Ne želim da me netko od vas drži u naručju. Želim umrijeti u Isusovim rukama!”
Zaprepaštena obitelji ju je spustila na ležaj i povukla se. Iako su je mnogo puta slušali kako govori o Isusu, nisu mogli razumjeti kako bi svoju dušu mogla povjeriti rukama Nekoga koga ne vidi. Njeni posljednji trenuci bili su i trenuci njenog najuspješnijeg svjedočenja. Bilo je to konačno odbacivanje animizma predaka sa svim njegovim zastrašivanjem i pokušajima da se umilostive duhovi. Bilo je to najveće svjedočanstvo njene vjere u Isusa.
Iako su se neki pripadnici njene obitelji možda osjetili povrijeđenima, njena jednostavna izjava o njenoj vjeri u Boga time nije bila pomračena. Znali su da je ona progovorila iz srca u ovom trenutku svoje najveće potrebe. Isus je za nju bio stvarna osoba. On je bio s njom tješeći je i hrabreći je. Bila je spokojna, sigurna u Isusovim rukama i moglo se vidjeti da je zaista tako. Kada je umrla u Gospodu, blaženost takve smrti bila je očigledna svima.
Nakon smrti Dja-Dja četiri osobe u njenom selu su prihvatili krštenje u Isusovo ime. Više od deset njenih sunarodnjaka svakog se tjedna okuplja tako bi na bogoslužju slavili Boga na nebesima, u istom onom selu u kome je svjedočenje ove kršćanske tako dugo izgledalo kao bez roda. Njena je smrt bila blagoslovljena, ona se odmara od svoga truda i nema nikakve sumnje da će je pratiti njena djela.
Gospode, sjenka smrti prati svako ljudsko biće. Nadamo se da će u našem slučaju biti načinjen izuzetak, ali kako godine prolaze sve smo svjesniji ograničenja koja smrt nameće našem životu. Danas, više nego ikada, potreban nam je predukus blaženstva koje si Ti obećao u Otkrivenju! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)