„Šesti anđeo zatrubi. I začujem neki glas iz rogova zlatnoga žrtvenika pred Bogom. Govoraše šestom anđelu koji je držao trublju: Odriješi ona četiri anđela svezana na Rijeci velikoj, Eufratu.“ (Otkrivenje 9,13.14)
U petoj trubi demonsko zlo doprinosi da većina pripadnika ljudskog roda traži smrt, ali je nije u stanju naći (Otkrivenje 9,1-6). Šesta truba čini da se trećini ljudskog roda ispunjava ta želja. Iako je šesta truba strašna u svojim posljedicama, ona započinje glasom koji se čuje od četiri roga s oltara. Biblija opisuje četiri roga na oltaru kao mjesto milosti.
Kada je David napunio oko 70 godina, zdravlje mu se pogoršalo i njegova vlast nad kraljevstvom počela je slabiti. Nesigurnost se povećala kada su se njegovi sinovi počeli boriti oko prijestolja. Adonija, po starješinstvu odmah nakon Abšaloma, stekao je podršku Joaba, zapovjednika Davidove vojske, i prvosvećenika Ebjatara. Pošto su obojica ostali vjerni Davidu za vrijeme Abšalomove bune, Adonija je pretpostavio kako uživa i Davidovu podršku. Međutim, ključni zapovjednici vojske, ipak, nisu učestvovali u Adonijinom „krunisanju“ izvan Jeruzalema (1. Kraljevima 1,5-10).
Prorok Natan se dogovorio sa Bat-Šebom da privoli Davida na djelovanje (izgleda da su samo njih dvoje znali za Davidovu namjeru da prijestolje preda Samomonu, Bat-Šebinom sinu). David je odlučio vlast odmah prenijeti na Salomona. Tako je Sadok, drugi svećenik po rangu, pomazao Salomona za kralja, koji je nakon svečane ceremonije sjeo na Davidovo prijestolje u Jeruzalemu. Nakon zvuka trube, veliko je mnoštvo složno povikalo: „Živio kralj Salomon!“ (1. Kraljevima 1,11-40)
Buka ove nove svečanosti čula se i na mjestu na kome je Adonija sa svojim sljedbenicima slavio svoje krunisanje. “Čemu ta buka u gradu?“, želio je saznati Joab (1. Kraljevima 1,41). U tom se trenutku pojavio sin svećenika Ebjatara s viješću o Davidovom potezu. Adonijini gosti su odmah pobjegli kako bi spasili svoj život. Ostavljen sam, Adonija je mogao učiniti samo jedno. Otišao je u Svetište i uhvatio se za rogove na oltaru, prizivajući Božju zaštitu. Salomon je poštovao običaj i ostavio ga na životu pod uvjetom da se kasnije dobro ponaša (1. Kraljevima 1,42-53).
Iako je šesta truba sama po sebi strašna, spominjanje rogova s oltara dodaje utjecaj milosti ovom zlu. Vrata spasenja još nisu zatvorena. I dok Zemlja klizi prema završnim potezima u svom samouništenju, i dalje se može ćuti Isusov poziv na pokajanje. Kada nas život navede da padnemo do dna, kao što se dogodilo Adoniji, tada je jedini razuman potez svoju bespomoćnu dušu prepustiti Božjoj milosti.
Gospode, ništa Ti ne donosim u svojoj ruci, samo se želim približiti križu! Želim odbaciti svoju oholost, svoja dostignuća, svoj položaj, svoj uspjeh. Samo od Tebe očekujem ono što mi je potrebno. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)