„Kad Jaganjac otvori sedmi pečat, nasta muk na nebu oko pola sata. I vidjeh: sedmorici anđela što stoje pred Bogom dano je sedam trubalja. I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kada da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje. Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres. A sedam anđela sa sedam trubalja pripremiše se da zatrube.“ (Otkrivenje 8,1-6)
Bilo bi to tipično jutro u jeruzalemskom Hramu negdje u vrijeme Isusa Krista. Svećenici su spavali u svojim sobama na drugom katu iznad kolonade koja je okruživala vanjsko predvorje Hrama. Pošto bi zapjevao pijetao, dnevni službenik je kucao na vrata njihovih soba. Trebalo je voditi bacanje kocke kojim će biti određen svećenik, koji će obavljati različite dužnosti u vremenu dnevne službe.
U zoru su izvodili janje u vanjsko predvorje. Dok se jedan svećenik pripremao zaklati ga, drugi bi ulazio u Hram očistiti pepeo s kadionog oltara i zapaliti lampe u svetištu (Otkrivenje 1,12-16). Otvaranje velikih ulaznih vrata (Otkrivenje 4,1) bilo je znak da janje treba biti zaklano (Otkrivenje 5,6-10). Svećenici su zatim donosili dijelove tijela janjeta do oltara za žrtve paljenice i prosipali njegovu krv pod podnožje oltara (Otkrivenje 6,9-11).
Zatim je određeni svećenik uzimao zlatnu kadionicu (Otkrivenje 8,3-5). Ona je bila slična plitkoj posudi za prženje s dugačkom drškom i poklopcem. Svećenik bi je punio žarom iz najtoplijeg dijela ognja na oltaru za žrtve paljenice (8,3). Zatim bi ulazio kroz otvorena vrata u Hram i raspoređivao žar po kadionom oltaru. U vrijeme koje je određivao dnevni službenik, dodavao je tamjan ognju na oltaru (8,4).
U ovom odlučujućem trenutku službe zbivala su se tri događaja. Netko je bacao lopaticu na pod (8,5) između oltara za žrtve paljenice i ulaza u Hram. Prekid u pjevanju hramskog kora donosio je trenutak tišine (8,1). U tom vremenu tišine sedam svećenika je zatrubilo u sedam truba (8,2.6).
Apostol Ivan je utemeljio prvu trećinu Knjige otkrivenja na „tamidu“, svakodnevnoj žrtvi u Hramu. Tamjan predstavlja Kristovu pravednost koja se dodaje molitvama svetih u razdoblju cijele kršćanske ere. Ovaj je prizor potvrda da Kristova savršena pravednost pokriva naše grijehe i nedovoljnost naših dobrih djela.
Gospode, hvala Ti na obećanju da već danas možemo biti pravi pred Tobom, bez obzira koliko se nedostojnima osjećamo. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)