„Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima.“ (Otkrivenje 7,15)
Da bismo pravilno procijenili što današnji tekst želi reći moramo se prenijeti u nekadašnje okolnosti. Za mene, provoditi vrijeme u šatoru je „kampiranje“. To ponekad mogu učiniti radi promjene, ali nikada ne bih želio živjeti na takav način. Moja najmlađa kćer u tome se veoma razlikuje od mene. Kao što sam već spomenuo, nedavno je provela osam punih dana u šatoru u prirodi gornjeg Michigena — u mjesecu veljači! Tijekom tog mjeseca većina od nas zadržava se napolju samo po nekoliko neophodnih trenutaka. Ona je bila napolju sve vrijeme, spavala je u šatoru i grijala se malom plinskom grijalicom. Za mene bi tako nešto predstavljalo pravu avanturu. Osim toga, mislim da to nije ona vrsta boravka u šatorima o kojoj govori naš tekst.
Uspio sam, ipak, razumjeti ovaj tekst kada sam posjetio Petru u Jordanu. To je oblast crvenih stijena slično nacionalnim parkovima u Juti. Posjeta je počela šetnjom od oko tri kilometra vijugavom stazom kroz uski kanjon. Iz kanjona izlazite na prostranu otvorenu površinu okruženu stijenama u kojima je uklesano na stotine prastarih boravišta. Pogled je uzbudljiv, ali vas sunce prži pravo u glavu, a vode jedva da ima. Posjeta ovakvom mjestu zahtjeva mnogo penjanja i spuštanja!
Pošto smo se popeli do „visine“ oko 300 metara, vratili smo se u centralnu dolinu negdje oko podneva, gladni i žedni, udaljeni najmanje nekoliko kilometara od prvog znaka civilizacije. Dok smo prolazili pored beduinskog šatora, čovjek koji je stajao ispred njega, pozvao nas je da uđemo. Isprva smo bili neodlučni, nesigurni u što se upuštamo, ali kada smo vidjeli nekoliko poznanika unutra, ušli smo svi. Šator se sastojao od crnih koža razapetih preko kostura, prekrasni tepisi pokrivali su pod, a vidjeli smo i nekoliko lijepih jastuka. Čovjek nam je ponudio obrok i hladne napitke. Vjerovali ili ne, kao da sam usred nedođije bio poslužen svojim omiljenim sokom! U toj vrućini i suhom zraku, predstavljalo je pravo uživanje ući u šator i dobiti hladno piće i ukusnu hranu! Međutim, najbolje od svega bila je hladovina, zaštita od sunca, i oni prekrasni, mekani jastuci na kojima smo mogli odmoriti umorne mišiće.
Otkrivenje u 7. poglavlju kaže da će Bog učiniti da „neće ih više paliti sunce nit ikakva žega“ u neizdržljivoj podnevnoj zapari nevolja s kojima se sada suočavamo i s kojima ćemo se suočavati u vrijeme posljetka, ovaj tekst nudi perspektivu za teška vremena. Kada život postane težak, Bog osigurava osvježavajuću hladovinu svoje zaštite kao svoga šatora u kome nam se ništa ne može dogoditi što se ne bi moglo uklopiti u širu sliku Njegovog plana za nas (Rimljanima 8,28). U užasnoj vrućini posljednjih dana ugodna hladovina Njegove zaštite predstavljat će nam utješno utočište.
Gospode, nekada sam mislio da teškoće u mom životu znače da Tebi nije stalo do mene. Pomozi mi da steknem iskustvo s ugodnom hladovinom Tvoje zaštite usred izazova s kojima se danas suočavam! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)