„I začujem broj opečaćenih – sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih.“ (Otkrivenje 7,4)
Tekst u Otkrivenju 7,4-8. ponavlja misao starozavjetnog teksta koji nabraja izraelske vojske. Sto četrdeset i četiri tisuće predstavljaju Božju vojsku posljednjeg vremena. Međutim, to je vojska od posebnog značaja. Ona ne zadobiva pobjede tako što svoju volju nameće drugima. Umjesto toga, uzor kršćanskog ratovanja je Janje koje je bilo zaklano (Otkrivenje 5,6). Kršćani ne pobjeđuju pameću ili ljudskom silom, već krvlju Janjetovom (Otkrivenje 12,11). Drugim riječima, kršćanska pobjeda proizlazi iz slabosti, a ne iz snage (vidi: 2. Korinćanima 12,7-10).
Aleksandar Solženjicin proveo je mnoge godine odupirući se svojim čuvarima u jednom od gulaga. Trudio se steći neki privid kontrole nad svojim radnim rasporedom, svojom hranom i drugim dijelovima vremena. Međutim, kada je počeo kršćanski razmišljati, odbacio je sve takve pokušaje stjecanja kontrolu. Čineći tako, „oslobodio se lako i vlasti svojih čuvara“.
Vođa Hezbollaha je bio duboko potresen kada je brat Andrija ponudio svoj život u zamjenu za život jednog zatvorenika. Muslimanski satnik postao je prijatelj brata Andrije. Međutim, vidjevši nedostatak predanja kod većine kršćana, kasnije se pobunio: „Andrija, vi kršćani … više ne slijedite Isusov život! Vi se morate vratiti Knjizi, Novom zavjetu!“ Želio je reći da Isusovo učenje sadrži i ljubav prema neprijatelju, nešto što ovaj vođa Hezbollaha nije video kod kršćana, sve dok se nije upoznao s bratom Andrijom.
Vojska zahtjeva čvrstu saradnju, jer je to uvjet za njen uspjeh. Zato je naš zajednički život kao kršćana veoma značajan dio našeg svjedočenja. Istinitost našeg iskustva sama se pokazuje u načinu na koji postupamo prema bližnjima (Ivan 13,35).
Vojska mora biti spremna i za napad i za obranu. Ponekad i kršćanski vojnik ne može učiniti ništa više nego održati svoj položaj pred neprijateljskim napadima (Efežanima 6,11-14). Međutim, Bog se služi kršćanima i kao oružjem za napad: kao mačem duha, koji je riječ Božja (Efežanima 6,17).
Zato smo i pozvani da učinimo i nešto više od samog bogosluženja, od zadržavanja u crkvi, od čekanja da izgubljeni dođu k nama i zatraže spasenje. Sto četrdeset i četiri tisuće nose vijest spasenje izvan zidova Crkve i šire je po „putovima i ogradama“, nose je svim ljudima oko sebe. Ipak, Otkrivenje jasno govori da svaka „ofanziva“ postiže uspjeh samo u slabosti, uzdajući se u silu i u prisutnost našega Gospoda.
Gospode, želio bih biti hrabriji i smjeliji u svjedočenju. Nisam takav što što se stidim Tebe, već zato što se plašim što će ljudi misliti o meni. Pomozi mi da shvatim da u poniznosti i slabosti slijedim samo Tvoje korake. Nemam se čega bojati, jer Tvoj put vodi pravo u pobjedu. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)