„Govoreći gorama i pećinama: Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve. Jer dođe Dan onaj veliki srdžbe njihove i tko će opstati!“ (Otkrivenje 6,16.17)

Bio je to zaista odlučujući trenutak u mom životu. Petnaest godina i dva mjeseca star, nalazio sam se u omladinskom kampu za dječake i djevojčice od 13 do 15 godina. Nisam znao da li sam najstariji dječak u svojoj grupi, a ako sam i bio mogao sam biti samo nekoliko tjedana stariji od ostalih. Dok se naša grupa te večeri pripremala za spavanje sve je bilo u redu, ali je ipak nešto nedostajalo. Nije nam bio određen savjetnik. Iako je logorovanje protjecalo kao u snu, ta činjenica je, ipak, unosila nespokojstvo.

Oko dva sata te noći grupa savjetnika nježno me je probudila, izvela iz brvnare i obavijestila da su me starješine kampa odredile za savjetnika moje grupe. Kakvog li zaduženja! Bio sam skoro iste starosti kao i pripadnici moje grupe i oni će se probuditi misleći da sam samo jedan od njih! Kako zadobiti makar nešto autoriteta?

Konačni izazov pojavio se nakon nekoliko dana. Neki me je četrnaestogodišnjak zaključao u kupatilu upravo u najnezgodnijem trenutku. Kada je odbio otključati vrata na moj zahtjev, a onda i na moju zapovijest, provalio sam napolje. Ljutit, zapovjedio sam mu da skine obuću i da deset puta protrči puteljkom koji je vodio do obližnjeg brežuljka. Međutim, već nakon nekoliko rundi njegova su se stopala ozlijedila.

Zaledio sam se kada sam shvatio da sam pretjerao s kaznom. Međutim, ako opozovem kaznu nitko me više u cijeloj grupi neće poštivati. Instinktivno sam donio pravu odluku! Pridružio sam mu se u izvršenju kazne i protrčao s njime ostatak puta. Tog tjedna nisam više imao teškoća sa svojom grupom, a dječak koji me je zaključao u kupatilu postao je moj najvjerniji i najodaniji pratitelj.

Zamisao o „srdžbi Jaganjčevoj“ zvuči kao proturječni pojam. Možete li zaista zamisliti janje koje se gnjevi? Kako bi to uopće izgledalo? Zaklano Janje, naravno, predstavlja križ. Gnjev predstavlja Božju nespremnost da sklapa kompromise s grijehom. U veoma ograničenoj mjeri, moje iskustvo s dječakom oslikava problem s kojim se Bog suočio u svemiru. „Dječaci“ su se pobunili. Iako je Bog mogao odstupiti od svoga autoriteta, to nije učinio, jer bi time izazvao kaos. Međutim, i da je samo zadržao svoj položaj „Velikog savjetnika“, svi bismo Mu služili iz straha.

I tako, na križu, On se pridružio nama u podnošenju posljedica grijeha. Čineći to, zadobio je ljubav svemira, ali i njegovo poštovanje. I na kraju se „srdito Janje“, koje nije dozvoljavalo nikakav kompromis s grijehom, izjednačilo s grješnicima i tako izliječilo posrnuli svemir.

Gospode, duboko poštujem Tvoju žrtvu. Želim biti kao Ti u svom postupanju prema svima s kojima se susrećem. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)