„Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu. Vikahu iza glasa: Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?“ (Otkrivenje 6,9.10)
Friedrich Nietzsche, njemački filozof iz devetnaestog stoljeća, poznat po izreci: „Bog je mrtav“, bio je ogorčeni neprijatelj kršćanstva. Tvrdio je da je to religija koju su izmislili slabići na Zemlji da bi se lakše pomirili sa svojim nesretnim položajem u društvu. Uzdižući skromnost, pokornost i siromaštvo kao vrline, a istovremeno osuđujući oholost, moć i bogatstvo, bespomoćni su u društvu mogli sagledati svoj položaj u boljoj svjetlosti.
Nietzsche je vjerovao da je ova zamjena vrijednosti bila loša i za pojedinca i za cijelo društvo, pa ju je ismijavao kao „moralnu pobunu robova“. Uzbuđujući se zbog tekstova kao što je naš današnji, kojim se uzdižu bespomoćni i žrtve nasilja, nije priznavao ni izreke: „Blago krotkima“ ili „Okrenite im i drugi obraz!“ U Novom zavjetu su ga vrijeđali mnogi drugi tekstovi, kao na primjer: „I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.“ (Matej 20,27) ili „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Matej 16,24)
Filozof je odbacio cjelokupni kršćanski sustav vrijednosti kao slavljenje svega što je slabo i nemoćno u životu. Na njegove primjedbe nije moguće lako odgovoriti, niti postoji jednostavan način dokazati da je kršćanski put trpljenja i službe bolji od osobnog uzdizanja i borbe za osobnu afirmaciju. Međutim, Biblija ipak objašnjava da Bog, kada poziva svoje sljedbenike da krenu putem poniznosti i stradanja, to čini samo zato što nam je u tome ostavio primjer. On od svojih sljedbenika zahtjeva te osobine samo zato što su to osobine koje je On sam pokazao.
Bog je u osobi Isusa Krista, pokazao da je „krotka i ponizna srca“. (Matej 11,29) Iako zauzima najviši položaj u svemiru, Krist se „nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik.“ (Filipljanima 2,6.7) Isus nije samo postao čovjek, što bi za Njega bilo dovoljno poniženje, već je pretrpio nepravedno hvatanje i pogubljenje (Filipljanima 2,8).
Tekst iz Otkrivenja 6,9.10. naglašava da duše pod oltarom shvaćaju da su njihove patnje nepravedne. U isto vrijeme, one idu stopama Janjeta koje je bilo zaklano. Križ nas ne poziva da činimo ono što bi nam izgledalo prirodno – križ nas poziva da se odreknemo sebe i slijedimo Njega, čak i kada to znači da ćemo poći i u smrt.
Gospode, pomozi mi da shvatim puno značenje križa. Danas Ti predajem planove i svoje želje. Nauči me svojim putovima! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)